Nekoliko brojki, frekventno korištenje riječi 'povijest' i mnogo kondicionala...
Tako će izgledati svijet nakon šestog Rogerovog Wimbledona.
"Što bi bilo da je igrao Rafa, da nije istrošio koljena. Bi li i tada uspješno spojio najteži turnirski dubl?"...

Bez Nadala tenis nije isti, ali tko je kriv za njegova upaljena koljena osim njega samog? Sudbina? Zla kob? Možda. A možda se ponešto krije i u onoj potpuno pogrešnoj tehnici na koju su ga stručnjaci upozoravali praktički od prvih dana. I ne samo njega. Sve koje ozljede svako malo sprečavaju da ispune svoj puni potencijal. Nema Baghdatisa, Monfilsa, Nalbandiana, a Gasquet se navodno našmrkao...

Zar im je Federer za to kriv? On je uvijek bio tu kada je trebao biti. Odigrao je 19 GS polufinala iz posljednjih dvadeset pokušaja, a ponekad je nastupiti, pojaviti se i biti spreman - najveći izazov.
Pišu se i pamte samo pobjede i porazi. Da Rafu toliko ne muče koljena, tko zna, možda njegov najljući teniski neprijatelj više nikada ne bi osvojio turnir. Možda bi, slomljenog samopouzdanja nakon još jednog ponižavajućeg poraza, rekao svemu zbogom, posvetio se očinstvu i pecanju... Ali, nije se dogodilo! Razumijete li na što ciljamo?

Roger Federer je ovdje, zdrav, spreman, nakrcan vjerom u sebe i ostvarenje još jedne povijesne misije koja stoji preda njime.

- Razočaran sam što nema Rafe, jer uvijek sam volio igrati s njime. On je moj glavni rival!

Vjerojatno je iskren, jer u nekim drugim vremenima, kada je na čelu ljestvice bio sam poput Bika koji sjedi, uvijek je isticao samo jednog dečka. Nadala. Jedinog kojeg poštuje kao svog dostojnog izazivača...

Sad kad nema tipa s kojim je odigrao sedam od posljednjih osam finala u Londonu i Parizu otvara mu se put prema ostvarenju nakon kojeg više nitko neće imati pravo sumnjati je li on zaista najveći koji se ikada pojavio. I znate što? Mislimo da mu, duboko u srcu, i nije baš toliko krivo kako govori. Zna da je to zavrijedio i sada mu se splet raznih okolnosti prilagodio. I još jedna važna stvar...

- Ne osjećam pritisak! Nakon Roland Garrosa s ramena mi je sišao ogroman teret, u Wimbledon ulazim vrlo opušten.

Za razliku od Murraya s cijelom Britanijom za vratom i Roddicka, uvjerenog da mu je ovo jedna od posljednjih prilika.