tijekom mirovine... Ivan Ljubičić prvi je od naših aktivnih tenisača stupio u kontakt sa 'Svjetskim teniskim prvenstvom'. Dogodilo se to 2000.-te, protivnik je bio Amerikanac Alex O'Brien, a Ljubo taj dan nikada neće zaboraviti...

- Sjećam se da je igrao S&V i brdo kratkih voleja s kojima nisam mogao izaći na kraj!

Bio je to neki drugi Wimbledon, kada je i tenisač s renkingom 192 mogao računati na pobjedu u četiri seta protiv stotinu mjesta bolje rangiranog. Samo na temelju servisa i voleja. Što se u devet godina promijenilo u All England Clubu? Sve...

- Tereni u Wimbledonu su usporavani postepeno, a kažu mi da je sve počinjalo negdje oko 1997. Naravo, sada je već tako sporo da je lakše završiti poen s osnovne crte na gotovo svim drugim grand slamovima, pa čak i Roland Garrosu, jer su lopte tamo pune brže od teških Slazenger loptica kojima se igra u Wimbledonu - objašnjava Ljubičić.

Ali, teškim tradicionalistima spora trava sada je najmanji problem. Od svibnja ove godine, jedan od najvažnijih sportskih događaja glavnog grada zemlje koja je izmislila konzervativizam zauvijek je s imena skinuo etiketu nefleksibilnosti. Englezi u 21. stoljeću spremniji su za kompromise od, recimo, Francuza. Roland Garros postao je posljednjim utočištem tradicionalizma i negiranja moderne tehnologije...

Krov u Wimbledonu! Kada su takvu mogućnost spominjalima članovima AEC-a u vrijeme kišnih prekida 2001. - godine koju je cijeli teniski svijet upamtio zbog neponovljivog finala Ivaniševića i Raftera u ponedjeljak - sa sablažnjenjem su mijenjali temu i izgovarali dobro uvježbanu mantru svog tajnog društva kako bi otklonili đavolje sile od posljednjeg preživjelog svjetskog utočišta tradicionalizmu...

Kraj je prvog desetljeća u novom mileniju, a takve jedinke potpuno su zaokrenule priču. Barataju brojevima kao nikada u životu, pričaju o površini zamamnog višeslojnog krova od kojeg zastaje dah, busaju se o prsa dok pojašavanju sve prednosti koje omogućava igranje na središnjem terenu do kasno u noć, bez kišnih prekida... I u romantičarima diljem kugle zemaljske bude sjetu kada ponosno tvrde:
"Finale? Nikad više u ponedjeljak!"

Mary Carillo ovih je dana za američki NBC odlučila otvoriti dušu:

- Gledajući ove današnje dečke, a razmišljajući o povratku Petea Samprasa, uvjerena sam da bi im podario nekoliko bolnih lekcija. Protivnici bi zbunjeno češkali glavu pitajući se: što se ovdje događa? Pete je je najbolji tenisač brzih podloga koji je ikada postojao!

Gospođa Carillo posljednji je meč odigrala davne 1980., a tri godine ranije u Wimbledonu je s Johnom McEnroem u mještovitom paru došla do četvrtfinala. Dakle, dogodilo se to točno prije 29 godine, što je ne spriječava u odvažnim i izjavama prilično neprilagođenim stanju trenutka...

Ivan Ljubičić nikada nije bio dalje od trećeg kola u SW19 (kako ga ovih dana obožavaju zvati), no unatoč tome - ili baš zato - smatramo da je dovoljno pozvan otkriti nam kako bi trebao izgledati recept za uspješnog travaša. Međutim...

- Iskreno, ne bih znao. Sada više nije tako jednostavno odgovoriti na to pitanje. Sigurno je samo da je potrebno jako udarati loptu, jer inače ne ide nigdje....

Toliko o najbržem terenu na svijetu i pretpostavljanom Samprasovom povratku. Pitanje je tko bi se zaista češkao po glavi kada bi se vratio, protivnici tri metra izvan osnovne ili on, preneražen usporenim, visokim odskokom Slazengera...

- Voljela bih da su tereni brzi kao nekada! - rekla je peterostruka pobjednika Venus Williams, pa nastavila...

- Otkad sam u Wimbledon došla prvi put, izbacili su klanjanje kraljevskoj obitelji, ugraditli krov, sagradili novi teren broj 2 i pomakli vrijeme početkaod 1 do 2 poslijepodne. Mnogo stvari se promijenilo, ali svaka je značila poboljšanje! Ovaj turnir sagrađen je oko tradicije!

Kakav završetak! Posljednja Venusina rečenica djeluje kao klasičan primjer oskimorona, spajanja nespojivog. Ne da igrači više ne moraju kleknuti ispred Kraljice Majke, već Rafa Nadal polugol slobodno može preskočiti preko njenog boksa i usput pokupiti simpatije okupljenog mnoštva! Wimbledon se, zaista, izokrenuo...

No, jedna stvar ostala je istom: način na koji ga percipiraju igrači, gledatelji, novinari i svi koji vole emocionalne tripove.

- Atmosfera i tradicija za mene Wimbledon čine čarobnim!

Tako u lipnju 2009. govori Ivan Ljubičić o turniru koji je više od bilo kojega na svijetu u ovom desetljeću radio na svom imidž, a opet ga zadržao istim...
Kako? Zbog tajne koju poznaju samo oni koji su je imali prilike osobno iskusiti i spremiti u odaje skrovitije od kulinarskih misterija Steve Karapandže...