Zlobnici će možda reći: gospodine Shtakore, zašto svim silama želite postati Ivan Starčević? Nakon ovog osvrta neki od vas zaista bi mogli steći dojam kako se Sergiy Shtakorovsky malo preveć bavi Hrvatskom (i inom) televizijom... No, kako izbjeći napisati koju u vrijeme kada je tenis, čini, osuđen na još mračniju tamnicu od one koja ga je sputavala proteklih godina?
Evo nekoliko aktualnosti za početak, nekoliko činjenica i tračeva koje vam stavljamo na razmišljanje.

Prva je Ivan Ljubičić. Točnije, izvanredan tenis kojeg je igrao u Indian Wellsu, na jednom od vizualno, kvalitativno i na mnogo drugih načina najatraktivnijh turnira koji postoje. Četvrti hrvatski tenisač u tom je kalifornijskom pustinjskom gradiću odigrao najboljih nekoliko mečeva još od... pa, trebao bih njega pitati, nisam siguran bi li i sam znao odgovor.

Ali, dobro, kako će to uredništvo sportskog programa znati, ako njegove mečeve nisu gledali? Teško, složit ćemo se. Kako bi njegovu vrijednu pobjedu protiv Simona i dramatičnu troipol satnu kalvariju s Andrejevim gledali, kada ih - ne zanima! Ili, barem pretpostavljaju da ne zanima one zbog kojih program i rade. Gledatelje...

Do prije nekoliko godina obično bismo otrovne strelice nezadovoljstva upućivali nekim drugim osobama. Čelni ljudi (čitaj: Željko Vela) sportskog programa u vrijeme kada je HTV-om drmala Tanja Šimić, zaista nisu imali mnogo izgleda predočiti javnosti čak i neke mnogo važnije sportske događaje od teniskog četvrtfinala na jednom od šest najvažnijih turnira u sezoni. Tada smo im priznavali podređeni status, potlačenost, jedni drugima plakali smo na ramenu i nadali se boljim vremenima...

Ona su došla, jer što danas - budimo realni - nedostaje Bruni Kovačeviću? Manevarskog prostora ima koliko hoćete, jer kako inače objasniti otkupljivanje iznimno skupih paketa za TV prava Formule 1, španjolske i talijanske nogometne lige, a o megalomanskoj višesatnoj nedjeljnoj torturi pod konspirativnim imenom "Volim nogomet" da i ne govorim...

No, o svemu tome već sam ranije pisao. Zašto se ponavljati, ioanko sve to predobro znamo. Nažalost...

Ono što vam sada moram priopćiti jest - ne nadajte se boljim vremenima! Sve se čini kako od Trećeg programa neće biti ništa, ponajviše zbog pritiska komercijalnih televizija (čitaj: Nova i RTL) na našu javnu TV kuću u pogledu pretpostavljanog komercijalnog statusa tog hipotetskog programa.

Da pojednostavim: na HTV-u ne postoji interes za proizvodnju jednog prilično neprofitabilnog programa, što je sasvim logično, za kuću kojoj bi prije svega trebao cilj biti zadovoljavanje potrebe za praćenje sportskih događaja od neospornog javnog interesa. Je, možete misliti kako je logično, ali što je u ovoj zemlji normalno? Pronađite jedan segment društva ili institucionalne razine koja funkcionira kako bi trebala?

Sada ću biti brutalno iskren: tenis danas malo koga zanima. Velika većina navodnih sportskih ljubitelja nije ni imala pojma da Ljubičić igra četvrtfinale, a kamoli na kojem turniru! Baš ih briga, oni žele - nogomet! A zašto ga žele? Zato što su preko noći oglupili, izgubili svaki smisao za raznovrsnost, otupili na sve one divne elemente koje krase košarku, tenis, američki nogomet... i još mnogo krasnih sportova o kojima prosječan građanin Republike Hrvatske, ali i šire, može samo čitati na internetskim portalima.

Nažalost, emisija Volim nogomet ima svoju gledanost, isto kao što je imaju i prijenosi utrka Formule 1 i dugotrajne nepodnošljive pseudoanalitičke emisije posvećene tim događajima od kojih nam se svima grupno povraća jednima preko drugih. Masovna hipnoza povlači i masovnu mučninu...

Zašto nema tenisa? Zašto nema nijednog drugog pojedinačnog sporta, osim skijanja?
"Jer nemaju rezultate", reći će oni koji vole udarati na prvu loptu.

Nisu potpuno u krivu, ali daleko su od pravog analitičkog osvrta. Možda sam i ja, ali barem se trudim. Barem pokušavam, propitujem, istražujem i pokušavam doći do odgovora.

Zašto Hrvatsku televizije, ali i hrvatskog gledatelja, danas ne zanima tenis? Pa nije moguće da je samo zato što nemam igrača u top 5. Nema ih ni 99% drugih zemalja, pa se tenis tu i tamo pojavi na njihovim dalekovidnicama.

Naravno da nije moguće kako je to jedini razlog. Dapače, nije čak ni relativno važan, jer ono u čemu se krije problem jest momčadski duh koji se uvukao u ovaj narod još tamo od 1991. godine. Nabrijali su nas da idemo u rat, da zbijemo redove i mislimo kao jedno. Sve u korist domovine, kojoj još od tih dana nismo prestali služiti. I nikako dočekati dan i trenutak kada će ona malo služiti i nama, da parafraziram gospodina Puhovskog.

Dakle, ljudi razmišljaju - jer su ih tako programirali - kroz kolektiv. Rukomet, nogomet, ajde i ta košarka, vaterpolo... Pojedinačni sport je nepoželjan jer jača individualnost, ljude tjera na poduzetnost, podizanje iz svakodneve obamrlosti životnom situacijom koja je sve, samo ne obećavajuća. Državnim strukturama takva situacija ide na ruku, jer u vrijeme velike krize potrebne su i mjere velike štednje, zar ne? Pa to je tako logično, ljudi dragi, pustite vi ekonomiste i tamo neke Rohatinske, nek oni i dalje pričaju svoje bedastoće, šta oni znaju! Štednja diže ekonomiju! Oh, da, kako da ne, povijest je upravo prepuna takvih primjera...

Uostalom, čitatelju dragi - ne smrdi li vam ova naša država ipak još uvijek malo previše na ksenofobiju? Okej, naučili su je drugovi... pardon, gospoda iz vladajućih struktura jako dobro kriti ispod tepiha, guraju je tamo već nekoliko godina, kako EUnija ne bi vidjela. A ona ionako vidi samo ono što želi. Hrvatsku kao plijen...

Hrvatsku u kojoj je nepoželjan individualizam, a nije baš ni nešto poželjno hrvatskim građanima predstavljati sport kojime - dominiraju srpski tenisači!! Da, dobro ste pročitali, otišao sam u krajnost, jer takav sam - kad brijem, onda i zabrijem!
Nije mi to uopće nevjerojatna mogućnost, jer velika je vjerojatnost kako ćete na svakom velikom turniru barem u muškoj (ili ženskoj) konkurenciji u samoj završnici vidjeti makar jednog srpskog predstavnika. Nekome to, a znamo i kome, u vrhuški našeg javnog TV servisa, nikako ne odgovara.
Hrvatskim građanima nipošto ne smijemo njihove predstavnike predstaviti kao inferiorne našim susjedima. Jer, mi smo najnadarenija nacija na svijetu, ne samo za sport, nego i za znanost, ma za sve što zamislimo! Imamo najljepšu domovinu, najpametnije ljude, najbolje komade... Nema nas nitko!

Zašto onda kvariti sliku o tome tamo nekim osamnaestim na svijetu Marinom Čilićem. Ili Marijem Ančićem. Obojica su ove godine poraženi od Novaka Đokovića, pa kome to treba u životu, zar ne?...

Možda griješim, možda sam pretjerao, ali što mi drugo ostaje? Godinama pretjeruju oni koji to nikako ne bi smjeli. I ništa im se ne događa. Četvrtfinala, polufinala, finala njihovih sugrađana, hrvatski gledatelji još uvijek moraju tražiti po internetu ili na novinskim stupcima. Do kad?

Dok susjedu ne crkne krava, ili - barem - u hrvatskoj umre mentalite kolektiva i stezanja remena...