Svašta smo vidjeli prvog lipanjskog petka u 2009., godini koju ćemo dobro upamtiti. Muški tenis nikada nije bio ovako jak, koliko god se drugovi Chang, Bruguera, Agassi i Krajicek neće složiti...

Svašta smo vidjeli: dečka koji iz dana u dan postaje naočigled boljim, zbog kojeg će Velika Četvorka uskoro morati promijeniti ime. Juan Martin Del Potro dobio bi ovaj meč da se igrao bilo koji drugi dan, na bilo kojem drugom turniru. Danas nije mogao, čak i ako je servis prvi put izgubio tek u sedamnaestom pokušaju...

U ludu petkovu noć otići ćemo opušteni, nakon sedmo-i-pol satnog teniskog užitka, poslije dva nezaboravna polufinala teniska meča i sa spoznajom da je Roger ipak najveći. Ako je to uopće trebao i dokazivati...

Tri i pol seta radio je čudne stvari, gurao slice nasred terena Del Potru, bez obzira što se uspješnost te taktike mjerila u promilima - nije odustajao. Tvrdoglav i neshvatljiv, takav je danas bio Roger, katastrofalan na povratu servisa bekendom, sve dok nije došao u stvarne probleme. 1-2 u setovima, 15-30 u prvom gemu četvrtog... I još jedan klik!

Poslije tog trenutka Del Potro nije imao nikakve šanse, iako je vratio break zaostatka u petom, Roger je posljednjih sat vremena meča proveo u transu, igrajući kao u danima kada bi se protivnici pobijedili sami od sebe.

Juan Martin u polufinale je ušao sa omjerom 0-12 u osvojenim setovima iz pet pokušaja i namjerom iznistiranja na 'svojoj igri'. Tri i pol seta činio je nevjerojatne stvari, kažnjavao svaku iole kratku loptu, servirao kao čudovište... a onda je dijagonalne kratke sliceove počeo slati u istom pravcu Federeru po bekendu, jako i bez razmišljanja, baš onako kako je to najmudriji od svih živućih tenisača htio.

Više od dva sata taktika mu je djelovala promašeno i dovodila nas u dvojbu je li se Roger ponovo uplašio, o čemu razmišlja i zašto čini takve gluposti. Kada se susret lomio, te su 'gluposti' od Del Potra izvlačili ono najgore...

Početkom petog seta na Chatrieru se pojavio jedan stariji gospodin s brkovima, lik kojeg gotovo nikada nismo vidjeli na teniskom meču. Zove se Robert, a prije gotovo 29 godina svijetu je podario neponovljivo remek-djelo. Nazvao ga je Roger i neznajući da će mu gotovo tri desetljeća kasnije ime izvikivati cijeli stadion u glavnom gradu Pariza.

Svi smo danas željeli vidjeti starog dobrog Federera i ispunila nam se želja. Sredinom četvrtog seta ubacio je u brzinu koju posjeduje samo njegov robotski model i odigrao dva najimpresivnija seta u posljednjih nekoliko godina. Zbog oca, zbog Pariza, zbog cilja koji sada više ne može izgubiti. Treći put se izvukao iz ralja, valjda je sada svima jasno da će to učiniti i još jednom. Ako će uopće trebati...

...