Hrvatski sportski "znalci", oni iz kladionica i okolnih birtija, skloni su ismijavanju čeških tenisača. Ma čeških sportaša uopće, cijele te prekrasne i dobroćudne nacije...
Nama, superiornim Balkancima, turisti iz Znojma uvijek su bili smiješni i na neki čudan način iritantni, jer su sa sobom nosili vlastitu hranu, odbijajući plaćati reket našem prefriziranom turizmu...

Jednako su tako godinama bili ismijavani i češki tenisači, bez obzira što je iz te države došao Ivan Lendl, Martin Stepanek, Radek, Berdych... Ako su, pak, igrači bili kratkog smiješnog imena ili - nedajbog - još i "komične" fizičke konstitucije ili izgleda, zagarantirano im je bilo i podcijenjivanje.

Ivo i Jan Minar klasični su primjeri. I nisu samo naši ljudi voljeli odmahnuti rukom pri njihovom spomenu. Ili na izrijek prezimena poput Ziba, Vika i sličnih...
Češki mentalitet specifičan je. Već pri ulazu u tu prekrasnu državu primijetit ćete jednu neobičnost: južni gradovi, kada ih prekrije zimski mrak, postaju pustoš nalik uznemirijućim scenama iz Mad Maxovog postnuklearnog svijeta. Ulice su prazne, a kuće mračne. Ljudi štede električnu i inu energiju i bave se nekim drugim aktivnostima.
U zemlji predsjedateljici Europskom Unijom oduvijek je na cijeni bio ratio...

Ivo i Jan Minar dugo su, predugo, bili predmet sprdnje na svim razinama, ali jučer su došli na korak od ostvarivanja uspjeha kojeg su napravile samo sestre Williams. One, naime, predstavljaju jedini poznati obiteljski par koji je istoga tjedna osvajao turnire na dva različita mjesta! Učinile su to 1999. godine kada je Serena uzela Pariz, dok je istovremeno Venus otišla do kraja u Oklahomi...

Najpoznatiji teniske bratsko-sestrinski par učinio je na taj način nešto što prije i kasnije nije uspjelo nikome. Barem koliko nam je poznato, ispravite nas ako griješimo. Iako smo prilično uvjereni da ne griješimo...

Teniska povijest zasićena je uspješnim pričama o igračima iz iste obitelji koji su istovremeno ostvarivali uglavnom podjednake uspjehe. Kako zaboraviti Johna i Patricka McEnroea? Iako je stariji brat napravio neusporedivo bolju karijeru, ne treba smetnuti s uma kako su tijekom šest godina s kraja osamdesetih i početka devedesetih i John i Patrick (sadašnji izbornik američke Davis Cup reprezentacije) zajedno igrali profesionalan tenis, i to prilično uspješno. Mlađi od braće možda nikada nije napravio rezultate kalibra Big Maca, ali je svojevremeno bio 28. na svijetu. Koliko vas bi bilo zadovoljno da u onome što radi bude u prvih trideset na svijetu?...

Međutim, Patrick je u karijeri osvojio samo jedan turnir i to već onda kada se John umirovio, 1995. Nisu uspjeli zajedno zagospodariti teniskim svijetom, što dovoljno govori koliko je to težak podvig...

I ne samo na najvišoj, ATP razini! Braća Rochus, specifična po niskom rastu ali i kvalitetnom tenisu, samo su jednom bili blizu onome što su Minari mogli napraviti jučer. Godina je bila 2000., Olivier je početkom srpnja osvojio Oostende, a isto je pošlo za reketom i starijem 'burkeu' Christopheu u Poznanju. Ali tek tri tjedna kasnije...

Priča o uspješnoj braći ima više nego bi čovjek u prvi trenutak mogao zaključiti. Tko nije upoznat sa životnim djelom braće Bryan, taj ne može reći da je ozbiljno pratio tenis. No, iako su u karijeri osvojili preko pedeset turnira u igri parova, nikada nisu bili ni blizu onome o čemu pišemo u ovom tekstu - dvostrukom uspjehu istoga tjedna u pojedinačnoj konkurenciji!

Bob i Mike nisu jedini bratski par koji je haračio svijetom, ako ste tenis počeli pratiti tek 'pod stare dane' ili ako ste jednostavno premladi da biste pamtili braću Jensen - učinit ćemo vam uslugu i podsjetiti na opus Lukea i Murphya, desetorostrukih pobjednika u igri parova koji su 1993. osvojili i Roland Garros!
Nisu bili zanimljivi samo zbog uspješnosti, nego i dodatnog šoua kojeg nisu gledateljima propuštali pružiti u svakom susretu. Zato su bili gledani, zato o njima sada pišemo ove rečenice. I oni su zavrijedili istaknuto mjesto u velikom teniskom almanahu, ako ga netko jednom napiše...

No, Bryani i Jenseni potpuna su druga priča, jer izvan igre parova nisu napravili mnogo u svojim zasebnim karijerama. Slično kao i Andy i Jamie Murray, ali opet i različito. Stariji brat Jamie rijetko se kad pojavljivao u pojedinačnoj konkurenciji čak i onih slabijih turnira, ali je u igri parova napravio mnogo dobrih stvari. S dvadeset i tri godine na leđima, već je osvojio četiri dubl turnira, a tko zna - jednom se možda odluči ozbiljnije posvetiti i singlu pa mu se potrefi dobar tjedan i s na najveće uspjehe osuđenim bratom napravi korak više od braće Minar...

Zbog njih smo s posebnom pozornošću pratili jučerašnja finala challengera u Barletti i Jerseyu. Ivo je prvi izašao na teren, u dva seta je riješio Santiaga Venturu na svojoj omiljenoj podlozi i zasjeo pred Prottenisov 'scoreboard, jer odmah poslije njegova trijumfa, u Engleskoj završni susret započinjao stariji mu brat Jan. Izgubio je, vrlo uvjerljivo, od domaćeg Daniela Evansa, razočaravši obitelj, ali i autora ovog teksta...

Jer, prilika poput spomenute, prilika za dobar tekst o braći koja su u istom tjednu na dva različita mjesta uspjeli otići do kraja - susreće se rijetko poput velikih ciklusa majanskog kalendara.

Najbolji primjer je možda i najpoznatija i najveća teniska obitelj, obitelj Sanchez, koja je na smjeni osamdesetih i devedesetih dominirala svijetom. Emilio Sanchez u životu je osvojio čak petnaest turnira, naravno, veliku većinu na zemlji. Bio je poznat kao 'Gospodar crvene prašine', a u travnju 1990. ostvario je renking života - sedmo mjesto na ulaznoj ljestvici.

Mlađi mu brat, Javier, nikada nije bio ni blizu ulaska u top 10, a uzeo je i mnogo manje turnira (4), pa je i mogućnost  "ispreplitanja" s burazom bila mnogo manja. Ali, zato je postojala Arantxa, od Javiera tri godine mlađa sestra i jedna od najboljih igračica u povijesti ženskog tenisa. Godine 1995. uspjela je istovremeno biti prva na svijetu u obje konkurencije, pojedinačnoj i u paru, a ukupno je osvojila nevjerojatnih 98 (!!) naslova, od čega čak 69 u dublu...

Međutim, iako se njeno najbolje životno razdoblje nije u potpunosti preklapalo s Emiliovim, 1988. godine najstariji brat i najmlađa sestra bili su prokleto blizu dvostrukom obiteljskom slavlju u jednom srpanjskom tjednu. Arantxa je turnir u Belgiji osvojila samo tjedan dana nakon što je to u Hilversumu učinio Emilio, ali ostali su razmaknuti i nikada više nisu dobili tako lijepu priliku za 'spajanje'...

Dinara Safina, koja je u Indian Wellsu imala priliku napraviti još jedan specifičan bratsko-sestrinski rekord, postati drugim imenom iz iste loze koje je bilo najbolje na svijetu... nikada i nije imala pravu priliku "ispreplesti" se sa starijim Maratom, jer on još od 2005. godine uopće nije osvojio turnir. Nevjerojatno, zar ne...

Hoće li u tome uspjeti sestre Bondarenko, teško je predvidjeti, ali nećemo biti posebno hrabri ako odgovorimo negativno. Iako su obje vrlo kvalitetne tenisačice, ne znamo jesu li dovoljno dobre da istoga tjedna uspiju osvojiti turnire na različitim stranama.

Istu stvar ni u bunilu ne bismo rekli za Radwanske, Agnieszku i Urszulu, kod kojih ne znaš tko je nadareniji. Urszula je tek nedavno ušla u svijet profesionalnog, seniorskog tenisa, a već je skinula nekoliko jakih tenisačica. Između ostalih i svoju sestru.
Pred njima je velika budućnost, mnogo godina izvrsnog tenisa i prije ili kasnije ukazat će im se prilika da ponove podvig Williamsice iz 1999., priliku koju Jan Minar (bez obzira što je riječ tek o challangerima) neće prežaliti dok je živ. A, ni njegov brat Ivo...