Antoniju Veiću suđene su velike stvari. Ne zato jer je tako rekla Vera Čudina, već što mu životna priča ide u tom smjeru. Previše je tu bizarnosti i materijala za veliku priču, a da se ona ne bi i dogodila. Uostalom, recite da vas barem malo ne podsjeća na Gorana. Ne tenisom, već karakterom kojeg ponosno prikazuje između poena, brzim i britkim jezikom. Onakvim kakvog možete imati samo ako ste odrasli u Splitu...

Iako je Toni u 'najsportskiji grad na svitu' došao tek kad mu je bilo petnaest, što i nije tako davno, smatra se Dalmatincem. Uostalom, otac mu je iz Neorića, brat je odgojen u Dioklecijanovom gradu, a emocije su mu debelo na strani Dalmacije.

Takav je mladi, dvadesetogodišnji Vejo. Uvijek kaže što misli, ponekad i više od toga. U Beogradu, na posljednjem meču kvalifikacija za glavni turnir, opsovao je linijskog suca pa završio u tamošnjim novinama. U Zagrebu nekoliko dana kasnije, opet je bio u novinama jer je prijetio da će si probosti srce. Pa se porječkao s kladiteljima u gledalištu. Naposljetku je pao na semafor i ozljedio kost ispod prsta...

Antonio Veić rano je pronašao put do srca onih ljudi koji su rasli s Ivaniševićem, vrlo brzo kupio je sedmu silu neponovljivom osobnošću. Nedavno smo ga nazvali kompilacijom Gorana i Ančića: Zecov je karakter, Ančićeva je borbenost. U sljedećim recima pokušat ćemo pokazati da možda i nismo pretjerali...


- Zec mi je pojam, on je bog bogova! Ne samo što se tiče tenisa, već u smislu kompletnog sportaša kakav je bio. Ne znam koga bih mogao usporediti s njime. Možda samo Kosteliće... S druge strane, Ančić je veliki radnik, i zato mi ga je zbilja žao zbog ovog što mu se događa. Fascinira me ta njegova radišnost, posebno nakon ozljede, daleko je najveći radnik od svih. Trenira majstor 27 sati na dan, vidio sam ga sad kad je bio u Splitu, ne skida se s terena.

Ipak, igračke uzore potražio je na drugom mjestu...

- David Ferrer mi je daleko najdraži. Strašno volim tog igrača, podsjeća me na mene! Ma i Nadal mi je drag...

Nismo ni sumnjali. Samo bi se još valjda Ferru onako samoubilački 'bacio' na semafor, kao što je to Antonio učinio na Zagreb Openu. Uostalom, pogledajte mu imidž, pljunuti David, zar ne? Španjolac je, dakle, običan plagijator!
I Rafa je nešto uzeo od našeg Tončija, što mislite otkud prvog svjetskom igraču onaj 'produženi' forhend?

Jedino što ga razlikuje od spomenute dvojice jest - renking. Zasad...

- Kad pogledam igrače s kojima sam igrao, ne mogu reć da mi nije mjesto u 150 ili 100 na svijetu. A kad bi ušao tamo, onda bih sigurno želio i više, kao i Federer: uzeo jedan grand slam, ali mu nije dosta, 'oće ih još 157! Mislim da dosta toga ovisi i o samopouzdanju ili trenutku inspiracije.

A ona mu obično dolazi od strane gledatelja.

- Gušt mi je igrati igrati pred našom publikom. Ma ne mora biti naša, prošle godine kad sam igrao polufinala i finala u Italiji, kad je bilo gledatelja, automatski sam se napalio. U Padovi sam igrao protiv Talijana Vagnozzija, a oni su navijali za mene, majke mi moje! Valjda sam im se svidija zbog nečeg...

Nije nam teško zamislit zbog čega. Iako će ponekad pretjerati, možda i prijeći granicu dobrog ukusa, ostavit će simpatije. Onako kako je to radio Ivanišević, s karizmom. Iako Vejo do tog statusa još mora mnogo žganaca pojesti.

- Prije sam stvarno bio nekontroliran, mogao bih pojesti teren. Sada sam se malo smirio, iako još uvijek tu i tamo nešto probrbljam. Ali prije sam bio lud, razbijao rekete, tribine, j... mater svima. A onda sam prošloga ljeta otišao na futures u Iran. Tamo nisam reko ni riječ i - osvojio sam! Ipak, još znam ponekad baciti reket, ali kad ga bacim, onda ga bacim, razvalim!

Temperamentni ljudi, tako kaže nepisano pravilo škole života, uglavnom upadaju u nevolje češće od ostalih. Veić ih je nakupio za malu kolekciju.

- Na ovom dočeku Nove godine dobio sam čašu u glavu. Nikakav fajt, ništa, samo je doletjela niotkuda!

Kad nam je rekao gdje mu se to dogodilo (Klub Sokol), objasnili smo mu da je još dobro i prošao...

- Da, ali u Splitu mi se isto prije koju godinu ničim izazvano dogodi sranje. Izađem van prvi put nakon pet-šest mjeseci, dogodi se tučnjava i pogodi tko je dobio šakom u nos? Slomili su mi ga, ali najgori trenutak karijere ipak je bio kada sam sa sedamnaest slomio nogu na dva mjesta. Dobio sam pločicu, a van su mi virili šarafi. I takav sam igrao tenis, možeš mislit kako sam izgledao!

Peh za pehom, ali ovaj posljednji svakako pripada u rang najbizarnijih. Pad na elektronički semafor u borbi za naizgled izgubljenim poenom. Kojeg je na kraju osvojio! I nekoliko dana stanke, odlazak u kvalifikacije Roland Garrosa samo po novčanu nagradu.

- Matošević mi je rekao da sam bio zdrav da bih ga zgazio 6-0, 6-0. Nisam ništa mogao, samo sam gurao lopticu preko, a opet sam i takav skoro uzeo set! 

Nakon četvrtfinala na Indoorsu otišao je na futures u Zagrebu. Nakon jednog odigranog gema, ozljedio je zglob desne noge i predao Matsukevitchu. Paf, mjesec dana stanke, pa ufuravanje u novu podlogu, inače njemu omiljenu. Svejedno, vrlo brzo dohvatio je renking karijere (203) s tendencijom prema gore. Posljednjih tjedana pobjeđivao je neke iskusne challenger igrače, uostalom, o čemu pričamo - zar nije u Zagrebu skinuo Canasa i Koroljeva?


U sutrašnjem nastavku čitajte o tome kako je Toni prihvatio tlapnje o namještenim susretima na Indoorsu, suradnji s Prpićem, Davis Cup susretu s Amerikancima u Poreču i mnogim drugim zanimljivim stvarima iz života ovog mladića.