u odjeljak pamćenja sačuvan za lijepe uspomene. Wimbledon kakav je bio nekad...

Recimo, 2002. - uzeo ga je Hewitt i pokazao kako se mora igrati na travi. Puno hvatanja protivnika u raskoraku, wide slice servis na vanjsku liniju, usavršeni lob i uzimanje loptice sa koljenima skvrčenima gotovo do poda! To je Lleytonov recept.

- Sporiji tereni i loptice olakšali su snalaženje na travi neiskusnim igračima. U posljednjih devet ili deset godina razlika se smanjila, uvjeti su tada bili mnogo brži!

Tako je govorio Hewitt, gospodin pored kojeg je na internetskom kladiteljskom exchange servisu stajao broj 150. Dakle, u svakih stotinu i pedeset Wimbledona poput ovog, Lleyton bi otišao do kraja. Sada će ekipa morati mijenjati stavove, jer Del Potro nije znao kuda sa sobom.

Da, dobro, čovjeku od dva metra definitivno ne odgovara nešto niži odskok, a Hewitt se vraški dobro pobrinuo da mu se njegove loptice tako ponašaju. Darren Cahill neki je dan rekao da su tereni mnogo brži na rubovima, uostalom - uvijek je bilo tako!

Del Potro možda i nije rođeni travaš, ali protiv ovakvog Hewitta nije mogao imati izgleda. Jedini put kada mu je oduzeo servis bilo je na servisu za meč. Već sljedeći gem ponovo je podgnuo glavu...

Baveći se slagalicom favorita za Wimbly, nekako su svi zaboravili najjačeg Aussijea nakon Raftera. U njegovoj povratničkoj godini, sa nenadmašnim motivom nakon operacije kuka zbog koje je djelovao kao otpisan. Samo prije pola godine... U Queen'su su ga samo dva tie-breaka maknula od pobjede protiv Roddicka, iako je imao mnogo više prilika nego A-Rod...

Sljedeće kolo nosi mu Zvereva ili Petzschnera, a onda vjerojatno Štepanek. Pa Roddick. Ali, pričekajmo malo s novim računicama jer sigurno smo putem ponovo zaboravili nekog 'starog dobrog'. Nekog poput Hewitta. Slavko Cvitković rekao bi: on stvarno zna znanje. Zna i veseli nas kad se pokaže ovako dobrim, bez obzira što se još uvijek nije riješio te prljave navike...