proučavanju učinaka svih igrača koji se očekuju za nastup u nama (a vjerujem i ne samo nama) najzanimljivijem susretu četvrtfinala Davis Cupa 2009.

Prostora za kalkulacije nema. Patrick McEnroe bio bi veliki šaljivdžija kada bi u neki od živih susreta ubacio Mikea ili Boba Bryana. Veću vjerojatnost za ostvaranje ima playboyevska karijera autora ovoga teksta, a u sličnoj poziciji nalazi se i Goran Prpić - na raspolaganju su mu dva ozbiljna kandidata.

No, strpljenja, sada tek dolazi dio kada pišemo stvari koje možda i nisu baš toliko očigledne. Dakle...

Bez Roddicka Amerikanci zbilja jesu slabiji nego su bili. I naš 'Gogo' se vrlo brzo ispravio, poradivši na prvom dojmu zbog otkaza vicepobjednika Wimbledona. Tada je Fish djelovao mnogo opasnije, međutim...
Jutro poslije obično je pametnije. Ipak, i ovakvi Amerikanci - utoliko se slažemo - imaju dovoljnu kvalitetu da naprave dar-mar baš svima svugdje. Ili gotovo svima...

Pa čak i na zemlji Poreča. Odnosno, zemljanoj dvoranskoj podlozi Žatike! Razlika je drastična, vjerujte. Osim što loptica na otvorenom putuje mnogo brže (iako uvjeti diljem Lijepe Naše nisu baš nešto previše ljetni), veliku nepoznanicu predstavlja i još nekoliko faktora.

Počevši od odskoka loptice, sloja zemlje, lopti i mnogo, mnogo toga. I - naravno - odaziva publike. Ne usudimo se ni pomisliti na katastrofu kakvu bi izazvala poluprazna dvorana, ali kada je tenis u pitanju, u Hrvatskoj je zbilja sve moguće! Svejedno, sumnjamo u takav rasplet. James Blake, ako ništa, atraktivan je za ženski dio publike, a muški bi mogao 'napasti' oči na Mardyevoj boljoj polovici.

Kad smo već kod Fisha, posebno ćemo podvući izjavu Ivana Ljubičića koji tvrdi da je on najopasniji Amerikanac u Poreču! Motiv je strašan, a koliko mu je stalo do reprezentacije, najbolje svjedoči činjenica da je doslovno u posljednji trenutak otkazao nastup na ATP turniru u Newportu, gdje je bio prvi nositelj, i prvi put nakon 2004. godine otputovao odigrati meč za svoju domovinu!

No, sve u svoje vreme. Krenimo u analizu izgleda dvaju snažnih, ali okrnjenih reprezentacije, redom. Od domaćina!




Marin i Mario u Poreču su davnoga ožujka govorili da su jednako dobri na zemlji kao i na ostalim podlogama. Rezultati našeg najboljeg tenisača, čista statistika, ne bi se baš složila s tim navodima, ali u njegovom je slučaju ona doista poput bikinija. Onog ružnog bikinija, koji prekriva ipak previše atributa...

Čilkan, uostalom, ima jedan mnogo veći problem - nije dobio 'jači', važan meč već tko zna od kada. Gotovo svaki iole zaribani protivnik pronalazio bi načina za pobjedu. Alarmantno zvuči podatak da čak i James Blake, koji ponovo djeluje izvan forme, ima i više nego lijep omjer s Čilkanom. No, samo bismo drugi njihov meč, s prošlogodišnjeg AO-a trebali uzeti zaozbiljno.

Uostalom, s J-Blockom Marin na bilo kakvoj zemlji, uopće, bilo kojoj podlozi, mora imati barem jednake izglede. Blake je loš matchup za svakoga, osim Federera, kada je 'u zoni'. A nije. Marin, s druge strane, igrao vrlo dobar tenis. Ima rupa, ima problemčića, ali djeluje na višoj razini od nositelja američke repke...




Iako Karlova zemljaška statistika nije briljantna, ne smijemo izbjeći spominjanje činjenice da je prvi turnir u karijeri osvojio baš na toj podlozi! Općenito, za našu 'drugu porečku ploču' karakteristične su mnoge kontradiktornosti. Koje to zapravo nisu, kada se malo zagrebe ispod površine...

Ivo je u odličnoj, ma fantastičnoj serverskoj formi. Dvorana tome može samo pogodovati, baš kao i visok i nešto sporiji odskok loptice. Uostalom, s oba Amerikanca ima pozitivan omjer, i više od toga, pa njega imamo pravo smatrati našom najjačom karikom! Ovo su dani kada od njegova servisa strahuju baš svi, a kada stavi sunčane naočale, dovoljna je faca da u glavi prebriše i malo zabrinjavajući podatak da u životu nikada nije zabilježio pobjedu na zemljanoj podlozi.

E, to je jedna kontradiktornost koja nema smisla.




Prvo se govorilo da neće doći, jer se osjeća 'kao graba'. Onda je on to opovrgnuo izjavivši kako će za Ameriku dati i lijevi bubreg. Ili nešto manje dramatično. Međutim, rezultati mu nisu baš obećavajući, ispadao je svugdje i od svakoga, a posebno je razočarao u Wimbledonu.

Njegov tenis je jedna od najlakših knjiga za čitanje, ali, problem je što ona ima mnogo stranica. Ili da izađemo iz svijeta metafora - Jamesy voli lupati lopticu forhendom, bekendom, servisom i reternom, a kada nije u naponu forme, onda to izgleda tragikomično. Ako se osjeća iole dobro, e onda ni rezultati poput finala Estorila nisu previše čudni. Estoril se, inače, igra na zemljanoj podlozi i jedna je od najpravijih zemljaških stanica u kalendaru.

Uostalom, nije prošlo mnogo otkako je J-Block gostovao s repkom u Austriji, u Grazu. Postavili su zemlju njemu i Roddicku, a dečki su se našalili. Blake je tada vikao da igra najbolji tenis na crvenoj prašini u životu. Iz principa.

Blakea se uvijek treba plašiti, baš onako kako se on boji našeg doktora Ive. Dobio ga je posljednji put kada su igrali, u Madridu, u tie-breaku trećeg, ali tada se provukao i Bleki to jako dobro zna...




Fishy je motiviran do neba i to je najvažniji podatak. Obožava se odazvati repki, a A-Rod, njegov veliki i vrlo intimni prijatelj s kojim se poznaje od srednjoškolskih dana, učinio mu je uslugu omogućivši mu prvi nastup za USA nakon 2004. Njegovi statsi nisu lijepi, ali forma i igra okrenuti su prema sferi napretka.

Mardy je nekada bio čovjek lošeg bekenda, nešto slabijeg kretanja i uglavnom ograničen na servis, forhend i sve što iz njih proizlazi. Danas se kreće lakoćom u svim pravcima, pasira svaki nesiguran izlaz na mrežu s obje strane, igra s puno miksa i osjećaja i bilježi neke iznenađujuće pobjede na zemlji.

S velikim samopouzdanjem nakon odlične sezone na travi, 'Riba' je jednako opasan kao i svi pojedinačni igrači u Poreču!


A parovi? Baš svi se slažu da su Ameri ovdje u velikoj prednosti, što i nije neka hrabra izjava kada razgovaramo o prvom svjetskoj kombinaciji. Zemlja im jest najslabija podloga, ali daleko od toga da je slaba. Međutim, ako dobro promotrite doljenavedene statistike našeg očekivanog subotnjeg para (Karlović/Zovko), primijetiti ćete da su Bryani jedini put kada su igrali s nekim od naših nominiranih igrača na zemlji - poraženi!

Istina, bilo je to davne 2004., a Karlo je igrao s Acasusom... ali nešto ipak znači! Šanse su male, ali postoje. Braća jako dobro pamte Carson, priznali su to i sami...