je cijenio - dobru kapljicu. Da se večeras, nekim čudnim spletom okolnosti, zatekao na posljednjem četvrtfinalnom susretu ATP turnira u Rimu, morao bi drastično prekrojiti spomenutu ljestvicu. Tenis, prijatelji, nekad pruža intenzivniju ekstazu od svih nabrojanih životnih eliksira... Zajedno!

Fernando Gonzalez i Juan Monaco srušili su sve barijere. Čak su i vječiti ovisnici koji uvijek imaju prevelik ulog baš na posljednjem meču dana, sjedili mirno zavaljeni, prekriženih ruku, balavih usta i blago navlaženih hlača...

Meč je bio savršen, ali imao je i jedan veliki nedostatak - trajanje. Nešto malo više od dva sata živjeli smo u privremenom virtualnom svijetu jednog vrlo posebnog Argentinca i susjeda mu iz Čilea pitajući se koja je svrha psihedeličnih droga, ajahuasce ili transcedetalne meditacije kada običan teniski meč može postići stanje akutne ovisnosti o tripu na čijem kraju smo svi vikali:
"Dajte nam još!"

Malo smo navijali za Monaca, malo za Gonzaleza, samo da traje dulje. Gonzo je bio u svom modu, posebno od druge polovice drugog seta. Nije samo razarao forhendom već je ubacivao i nemoguće bekend dijagonale iz zgloba. Trenutno najučinkovitiji 'izbacivač' u Rimu nije ostajao dužan. Fantastičan meč kojeg ćemo pamtiti. Uglavnom po tjelesnim izlučevinama koje smo izbacili po odjeći...

Monaco je izgubio i šesti put u životu od čovjeka kojeg nikako ne može pobijediti. Prvim se setom prošetao uz tenis koji je bio i bolji nego protiv Murraya i Čilića, a kad je napravio rebreak početkom drugog, povjerovali smo da može. Da može konačno skinuti Gonzu...

U devetoj igri trećeg, imao je 40-00 na servisu i lagan posao na mreži. Izgubio je taj gem, izgubio je i ovaj meč. U Rimu je igrao vjerojatno najbolji tenis života, ali nije došao dalje od četvrtfinala. Gonzo? Sutra ga čeka Nadal. Kakve su mu šanse? Bez obzira na sve, mizerne. Kao i svima...