Mario Ančić zabrinuo je nakon polufinala Zagreb Indoorsa. Nije odustajao od tvrdnje da je polovično ispunjena Ledena Dvorana doma sportova bila dobra posjeta. Dvije i pol tisuće ljudi na pretposljednjem danu u kojemu su se dva hrvatska, dva domaća tenisača borila za ulaz u finale...

Sablast na Višnjiku
Pokušao sam izvući priču o problematičnom odnosu gledatelja prema tenisu, no Mario nije odustajao. A onda je kolega Bertičević u priču uveo Zadar. Davis Cup susret protiv Italije iz rujna prošle godine, kvalifikacije za ulaz u Svjetsku skupinu, drugi veliki međunarodni sportski događaj u još prilično svježoj dvorani na Višnjiku, povratak Ive Karlovića u momčad...

Razloga za povećani interes koliko hoćeš, ali očito samo u glavi novinara. I još ponekoj koja smatra da je tenis jedan od najpopularnijh i najatraktivnijih svjetskih sportova, s velikom ostavštinom i u Hrvatskoj... Jer, dvorana je sva tri dana zjapila stravično praznom! Ostavimo se izgovora poput godišnjih ulaznica za KK Zadar koje su točno u to vrijeme bile puštene u prodaju... Cijene za trodnevni komplet karata protiv Brazila bile su smiješno male!

Isto tako, vodstvo Indoorsa je krajem 2008. pokrenulo promotivnu prodaju ulaznica, postavivši njihovu cijenu za svih sedam dana turnira na nevjerojatno nisku razinu! Već tada, bilo mi je jasno: direktor i ljudi od najvećeg mu povjerenja, plašili su se da im se ne ponovi - Zadar.

Nešto više od mjesec dana kasnije, nakon jednog od najslabije posjećenih zagrebačkih turnira uopće, Branimir Horvat tražio je opravdanja. Nategnuta i slabostojeća opravdanja o velikoj dvorani, radnim danima, mjesečevim mijenama...

Objašnjenje nije jednostavno
Poput Ančića, držao se neuvjerljive verzije kao pijan plota. Jesu li bili u dogovoru? Ne, mnogo je vjerojatnije sljedeće objašnjenje: igrači i ljudi iz teniskih krugova toliko su već navikli na patologiju jednoumlja hrvatske sportske "kulture" kako su odustali i od potpuno realnih zahtjeva. Napuniti dvoranu kapaciteta šest tisuća gledatelja gradu koji samome sebi voli tepati da je milijunska metropola - ne bi trebao biti problem, zar ne?
Da je riječ o boćanju na ledu, shvatili bismo...

Što onda reći na onih nekoliko stotina gledatelja koji su se našli u Zadru? Kapacitet dvorane u sva tri dana susreta s Brazilom nije bio kumulativno popunjen ni do pola, (ne)zanimanje za jednu od najjačih teniskih momčadi svijeta izazvala je veliki šok kod stručnjaka, djelatnika, pa i igrača. Čak je i Ančić to priznao...

No, nije znao razlog, nije ponudio odgovor ili objašnjenje. Vjerojatno jer ono nije jednostavno. Kada i zašto je prosječan hrvatski teniski zaljubljenik izgubio interes za sport zbog kojeg smo u svijetu toliko prepoznatljivi? Tko ne zna za Gorana Ivaniševića, smatra se osobom nedovoljno širokog raspona znanja iz opće kulture. O hrvatskoj školi servisa pisani su i novinski članci i znanstveni radovi. Uostalom, prije samo tri godine (i koji mjesec) Hrvatska je bila pobjednik Davis Cupa, jednog od najcijenjenijeg natjecanja u povijesti sporta!

A, znate, finalnom susretu Svjetske skupine svaka će televizijska, radijska i novinska kuća koja drži do sebe posvetiti barem onaj minimalni prostor, bez obzira na jačinu, zanimljivost i brojnost ostalih događaja toga dana. Za razliku od, recimo, završnici svjetskog rukometnog prvenstva. Ne želim da me s pogrešno protumači, jer rukomet kod nas ima potpuno zaslužen tretman, riječ je o prekrasnom, dinamičnom, atraktivnom i za nas vrlo uspješnom sportu, kojega svijet još nije uspio prepoznati u mjeri koju on zaslužuje...

Odrezano finale
No, vrijedi li ista pretpostavka i za tenis? Zamislite ozbiljnu europsku televizijsku postaju koja bi si dozvolila luksuz neprenošenja jednog od najupečatljivijih finala dvaju modernih teniskih vladara, Nadala i Federera iz Melbournea ove godine? Jedan od najvećih tenisača u povijesti tog je dana pustio suzu, zbog šestog uzastopnog poraza od dečka kojeg više ne zna pobijediti... ali hrvatski gledatelji to su mogli vidjeti tek u obliku - šture vijesti!?

Što i očekivati kada su za posljednje finale Wimbledona - za kojeg su se svi teniski poznavetelji složili kako je bilo vjerojatno i najbolje u povijesti - mogli gledati tek DO njenog samog kraja. Dok je cijeli svijet sa strepnjom isčekivao hoće li preživjeti jedna od najuvjerljivijih wimbledonskih era u povijesti, hrvatsko je gledateljstvo svjedočilo izboru za Miss Hrvatske, događaju koji nekoliko godina prije toga nije ni postojao, utapavši se u raznim aferama.

Ali, tog dana žirijem je predsjedao čovjek koji je imao vlastitu viziju, za ovu priču iznimno važan čovjek...


*** nastavak na Kako izliječiti zadarski sindrom (2) ***