(nastavak od Kako izliječiti zadarski sindrom (1) )

...No, sa stajališta korisnika pretplate Hrvatske radio televizije, imam pravo na mišljenje, na sud o količini (ne)zadovoljstva programom koji mi se servira. Kao teniski novinar i zaljubljenik, kao i svi koji su se spomenutog lipanjskog predvečerja osjećali poput majmuna...

Problem je duboko ukopan. Tenis je u potpunosti nestao s naše javne televizije, osim kada je on sjajna prilika za ispunjavanje kojekakvih polusponzorskih aranžmana.

Prolazi samo elita
Možete li se prisjetiti posljednjeg meča nekog hrvatskog tenisača kojeg ste imali prilike pogledati na državnoj dalekovidnici? Izuzmemo li događaje u zemlji, činjenice su porazne, Marin Čilić odigrao je dva finala u razdoblju nakon Wimbledona 2008., Ivo Karlović sudjelovao je u polufinalu turnira iz Masters serije, napravivši uspjeh kakvog nakon Ljubičićevog pada hrvatski tenis nije imao. U Cincinnantiju je, uostalom, najbolji dvometraš Toura iz turnira izbacio i Rogera Federera, ubrzavši mu silazak s prvog mjesta!

Na koncu konca, i Ljubičićevo polufinale Miamija 2007. morali smo tražiti po internetu, satelitskim televizijama, snalaziti se, jer, HTV-u su domaći tenisači nezanimljivi dok ne osvajaju najveće turnire. HTV ne priznaje devetnaesto mjesto na ljestvici, jer se ono nalazi osamnaest mjesta ispod prvog, a to je ono što ne zanima našu javnu kuću. A time ni gledatelje, koji su ionako izgubljen slučaj, obamrli i sedirani jalovošću svakodnevnog života, potpuno su oguglali na sve životne nedaće.

U državi u kojoj se ljudska prava preko noći skrojenim zakonima krše u toj mjeri da nam ni tri Hrvatska helsinška odbora ne bi pomogla, ljudi nisu ni mogli primijetiti gotovo komplotski dogovor vodećih ljudi sportskih redakcija u državi, za kojega nisam potpuno siguran da se dogodio, ali imam dobre indicije.

Zakon je jasan
Možda ispadnem smiješan, ali iz prve sam ruke svjedočio uređivačkoj politici jednog od vodećih naših dnevnih novina. U njenoj sportskoj rubrici prolazio je samo - nogomet. Takva je odluka, kao i uvijek, dolazila iz samoga vrha kuće, od glavnog i odgovornog.

"Osamdeset posto, u toj mjeri mora biti zastupljen nogomet!", glasila je jedna od najpogubnijih direktiva u povijesti modernog sportskog novinarstva. Jednoumlje. Rezultat drastičnog zaokreta u uređivačkim preferencama najbolje je vidljiv danas: prvi pet, šest, sedam... dvanaest stranica Večernjaka, Jutarnjeg i Sportskih zauzima najvažnija sporedna stvar na svijetu! A znate koliki prostor će dobiti osvojeni turnir Marina Čilića u Chennaiju? Prostor proširene vijesti!?!...

U redu, govorim o medijima u privatnom vlasništvu gazda koji odgovaraju samima sebi.
No, kome odgovara Hrvatska radio televizija, kome odgovara Bruno Kovačević? Slovo zakona i piramida odgovornosti vrlo su jasni. Problem nastaje u njihovu provođenju.
Primjerice, HTV već ionako godinama krši zakonom predviđeni vremenski prostor namijenjen reklamama - i nikom ništa! Iako se o tome u javnosti učestalo raspravlja, nadzorna tijela uporno odbijaju poduzeti korake...

Što onda očekujemo mi, nevažna teniska gunđala? Pozornost pored nogometa, pored Hrvatske nogometne lige, Volim nogometa i Formule 1? Kakva utopija, kakav bezobrazluk, nevjerojatna drskost i kroničan nedostatak poslovnog duha!

Jednoumlje is back
Poštovani čitatelju, sada smo došli do srži problema: naša JAVNA televizija odavna se počela ponašati kao KOMERCIJALNA, a nitko je u tome ne sprečava! Niti to pokušava, jer prava je blasfemija razmišljati o nekakvom neprofitabilnom Čiliću koji nikoga ne zanima u vrijeme dok je na rasporedu spektakularna utrka iz... nije važno!

U Hrvatskoj je nakon dvadeset i nešto godina ponovo zavladalo jednoumlje! Od svih se očekuje unisono razmišljanje u pogledu ulaska Hrvatske u eurointegracije, NATO pakt, odabira preferiranog sporta.
Raznolikost građanskog društva, jedan od osnovnih postulata demokratski utemeljene moderne zajednice, prestaje biti važnom.

Koga briga za Zakon o javnom priopćavanju, za "događaje od javnog interesa", Uostalom, što očekivati od kuće koja se pred javnošću, onom koja svakoga mjeseca iz vlastitog džepa odvaja novac za održavanje te glomazne organizacije, izjavi kako nije postojao interes za prijenos kvalifikacija za Olimpijske igre hrvatske košarkaške reprezentacije zbog - slabe gledanosti?!?!...

* * *

Postoje dvije škole uređivačkog novinarstva, stara i nova. Postulat potonje glasi: uredništvo se prilagođava preferencama svoje publike. Oldskuleri pak tvrde suprotno - novine, televizija, radio i internet su servisi zaslužni za određivanje onoga što će njihovi gledatelji, čitatelji ili slušatelji htjeti konzumirati! Pokušajte pogoditi na čijoj sam ja strani...

Medijsko silovanje
Jer godinama nas privatni i javni mediji u ovoj državi siluju elitističkim sportovima ili onima u kojima je Hrvatska trenutno iznimno uspješna. Paradni sport može biti samo jedan. Sada je to rukomet, nakon godina vrhunskih rezultata, no čim se dogodi prvo ispadanje u skupini, odreći će ga urednici koji se danas kunu kako je Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj bio jedan od najvažnijih događa za turističku promociju Lijepe naše...

Imajte pritom na umu kako će već za pola godine ili godinu dana tenis izroniti iz naftalina! Hrvatska će tada ponovo imati dva igrača u prvih deset, redovita polufinala i finala velikih turnira, nove uspjehe u Davis Cupu, a isti oni koji ga danas stavljaju u zapećak interesa javnosti, klet će se u njegovu važnost! Tenis će tada ponovo postati presudnim strateškim interesom za promociju naše predivne domovine...


Ne pitajmo, stoga, kako izliječiti zadarski sindrom. Problem je to koji čini tek maleni dijelić slagalice strave u u državi u kojoj je najvažnije kakav auto vozite, koju marku odjeće nosite i s koliko žena mjesečno spavate. 
Jedna od najzaduženijih zemalja svijeta pali se samo na vrhunske rezultate najboljih, i to tek kada postanu pobjednicima.
"Ne zamarajte nas njima prije toga", jednoglasno zvoni kolektivna svijest u državi gdje je baš sve moguće.
Čak i poluprazna porečka dvorana za tenisku momčad od koje su po pojedinačnim renkinzima bolje tek četiri na svijetu...