Ali, zapamti jednu stvar: misliš li nakon deset godina lebdjeti oko 400.-og mjesta, bolje je da se vratiš knjizi!"

Monolog iz dječje sobe jedne dobrostojeće švicarske obitelju prije dvanaest godina. Otac Robert konačno je počeo vjerovati mudracima koji su ga tih dana salijetali sa svih strana: stari, tvoj mali je čudo!
Ali, neke je stvari najprije trebalo rasčistiti, naučiti svog tinejdžera da novac ne raste na stablu. I da će pruženu priliku morati i opravdati...

Mali Roger Federer tih je dana postajao muškarac. Napustio je roditeljski dom i uselio kao cimer Yvesu Allegru, u stan točno iznad nogometnog terena. Trenirali su tenis nekoliko puta dnevno, tri godine stariji Yves je kuhao, Roger prao suđe, pa bi gledali utakmice igrajući se Drage Ćosića.

Izlasci, cuga, pušenje i zabava bili su im stran pojam, vrhunac razuzdanosti Roger bi izveo ostavši budan do dva ujutro viseći na Playstationu.

Prošlo je godinu dana, u polufinalu Wimbledona našao se i Robertov jedinac. Tatin brk sretno se smijao, naslućivao je da odricanje nije bilo uzaludno. "Još samo dvije pobjede, sine."

Protivnik je bio 17-godišnji Hrvat imenovan prema jednom od najvećih katoličkih svetaca. Izgubio je tada od Rogera, ali i nikad savladane želje za lumpovanjem. Lovro Zovko igrao je tih dana polufinale juniorskog Wimbledona, baš kao i Federer.
Bila je to posljednja dodirna točka ovih dvaju životnih puteva...

Lovro je odjurio za šank proslaviti polufinale, Roger u svlačionicu. Jedna je gospođa pitala - što se unutra događa, kolju li nekoga?

"Ne brinite, to je onaj klinac, znate, igrati će u finalu. Sedamnaest mu je godina, malo je divlji, ali ima opaku ruku."

Roger je imao naviku, ružnu naviku. Psovao bi, urlao i bacao rekete. Bilo je ružnih trenutaka i dana kada je najradije htio sve stjerati u neku stvar. No, sjetio se što mu je jedne hladne baselske večeri otac šapnuo na uho:

"Nećemo te plaćati misliš li kroz tenis životariti!"

Napunili su glavu i dobro je da jesu. Inače Robert ne bi imao razloga pritisnuti sina uza zid. Ponekad se osjećao kao pred streljačkim vodom, kao u maloj kutiji šibica, mladom se Federeru tih dana često činilo da je glavni protagonist 'Kocke'... i zato je znao biti na rubu pucanja.

Srećom, rodio se u Švicarskoj. I znao je pritisak ispustiti kroz pravi ventil. Playstation i...

- Često bismo tih dana iz salona za igrače čuli životnjski urlik. Odmah smo znali o čemu je riječ... Roger je jodlao! Opuštao se, trebalo mu je to. Bilo je glasno, ali ne i neugodno - objasnila je Annemarie Rüegg u knjizi Rene Stauffera The Roger Federer Story: Quest for Perfection

Kamo sreće da je legendardnom alpskom glasanju onog srpanjskog dana u Wimbledonu podučio i našeg Lovru. 'Opuštajući zvuci' koje je naučio Zovko također su imali jodlersko velike razlike u amplitudama, ali i jedan veliki nedostatak: prečesto bi se gubili u keramičkim oblozima zahodske školjke...