Igrao si šest sati, dobro je da uopće imaš svijest. Ponekad je stvarno vrlo teško pojaviti se pred novinarima. Ovo je jedan od takvih trenutaka, a Ivo je to govorom tijela stalno davao do znanja. Nije ga oraspoložio ni podatak da je opet oborio svjetski rekord po broju aseva, komada 78:

- Puno je to aseva...

Pa teško uzdhanuo u mikrofon. "Koliko još ovoga", vrtilo mu se glavom. Još malo, Karlo, pravih pitanja kao u priči. Najbolje od svih, možda i ono presudno, doticalo se stanja na tribinama. Je li iznenađen odnosom navijačkih snaga, polupraznom dvoranom? Kakvo glupo pitanje...

- Nisam ovo očekivao, mogu samo reći da je to žalosno!

Slažemo se, Ivo. I čestitamo mu na pristojnosti. Koliko nas bi se uspjelo sudržati da potpuno ne pukne?
Poreč, teniska priča koja je popila živce našim dvama najboljim igračima. Treba li mu se više uopće vraćati?

- Ne znam... Mislim, tu smo ostvarili prijašnje pobjede... Ne znam... Ali činjenica je da se polufinale moglo igrati i u većoj dvorani, no postoje ljudi koji su zaduženi za donošenje tih odluka. Ja ne znam što bih mislio.

Say no more.
No, neće se izvući, ne i ovoga puta, jer možda su nam Čačić i ekipa učinili medveđu uslugu. Da, nama! Teniskim fanovima, ali i igračima, onim dečkima koji krvare pet-šest sati na terenu, za jedan jedini bod.

- Očito je da su ljudi imali važnijih stvari.

Česi nisu, urlali su cijeli susret u prelomili ga, autor ovoga teksta je u to uvjeren. Jer Karlo je ostavio sve to je mogao, odigrao perfektan takički meč, uništio se psiho-fizički...

- Igrao sam najbolje što sam mogao, da sam mogao igrati bolje, igrao bih bolje. Parovi? Ako će se to od mene tražiti, igrat ću.

Tko zna. Čilić je u velikim problemima, Česi bi mogli voditi 2:0 nakon prvog dana. Morat ćemo posegnuti za najboljim što imamo za parove, samo kako bi preživjeli. Pregaženi Karlović i tko zna tko. Super, fantastično...