početkom godine senzacionalno u majici s rukavima i bez trifrtaljnih hlača... ali do nekih dijelova svijeta moda ionako dolazi tek povremeno.

Poljska i Austrija dobri su primjeri. U državi gdje Adam Malysz i dalje smatra da je najveći ševac na planetu brižno njegujući svoje već prilično prorijeđene brčiće, jedan je ne baš mladi tenisač konačno uspio shvatiti kako se uspješno mogu izvesti četiri uzastopna udarca. Ime mu je Lukasz Kubot, a sigurno ga pamtite po spektakularno otetom setu Novaku Đokoviću u finalu nedavnog Beograda.

Ta, samo meč ranije sredio je našeg Karlovića, pa je Mićo Dušanović kasnije taj poraz okarakterizirao kao takav kojeg bi se Ivo morao sramiti. Ili je već nešto slično provalio. Jer, Kubot je samo ime. Da, ime. Dugo je bio tip sa potencijalom, udarač koji može izvesti svaki udarac, ali još i više ih može izbaciti u - orbitu. Konstanta, samo to nedostajalo je ovom nabildanom tipu iz Boleslawieca.

Bum! Ode Kohlschreiber, doviđenja najvećem favoritu Stuttgarta! Protiv Kubota nije dobio ni priliku, čak ni šansu za priliku. Servis, forhend i to je otprilike to, vrlo jednostavan recept za brisanje protivnika, jednog po jednog. I majica bez rukava. Iako je danas možda namjerno ostala u ormariću...

To i žestoki poremećaj u glavi! Tko je ikada čuo za mjestašce po imenu Wels? U teniskom svijetu samo je jedan kandidat. Ime mu je Daniel, prezime Koellerer, ponekad se i sam voli uprizoriti u majici bez rukava i reviji mišića, ali njegov pravi smisao života nije modno se osvijestiti već - kanalizirati životne frustracije!

Austrijanci su čudni ljudi, primijete li da ste s Balkana, odmah naprave distancu. Da se ne uprljaju, oni, viša kasta. Pripadnici svetog kraljevskog sloja. I nenadjebivi jodleri! Budimo do kraja otvoreni - seljačine. Neki od njih, pretežno iz mlađih generacija, pokušavaju se oteti uvriježenoj formuli tradicije, primitivizma i pitoreskne izoliranosti. No, život se ne da, pa s vremenom totalno popizde.

Daniel Koellerer, totalno luđak i psihopat, jedan je primjer. Neki dan uhvatiti će jedan gem na challengeru u Torinu, a onda do krajnje granice natjerati Fernanda Verdasca. Koji koliko manje može, toliko više hoće i želi biti kao onaj Verdasco s početka godine. Jahač vala samopouzdanja... Odmah je bilo jasno koliko će ta priča trajati.

Koellerer? Naposljetku je izgubio 7-5 u trećem iako je imao break lopte za 5-3. Tko zna što je napravio od opreme, svlačionice i trenera. Svojevremeno je našem omiljenom tenisaču, Antoniju Veiću, primijetio smrću. Igrali su negdje, a ja sam (pod 'ja' mislim na sebe, autora ovog teksta) zaboravio gdje (2007. u Irdningu), a poremećeni Dani prilikom zamjene strana pokazao je našem Toniju vrlo jasan znak:

Reketom je prešao paralelno sa bradom, simulirajući rezanje vrata. Takvu je, naime, poruku uputio pet godina mlađem dečku s Lošinja, odraslom u Splitu. Veliki jebač, nema što, tata od zanata, frajer koji voli tuči tinejdžere. Vjerojatno i ženu (u rijetkim trenucima kada ona poprimi ljudski oblik) ponekad oplete preko ustiju, čisto da se zna tko je tu gazda. On, velika austrijska fejkerčina bez rukava...