koje je tenis doživio u ovom tisućljeću. Odlazili su igrači i igračice, ozljeđivali se i ozdravljivali, no nitko nije toliko zabrinuo svijet kao Rafa kada je rekao da ne može. Nedaju mu koljena...

Optimizam i naglasak činjenice da su mu tek dvadeset i tri proparao je grobnu tišinu. Nikome nije bilo svejedno, svi su nešto gruntali. I računali...

Federeru se opet otvorilo, fajtera koji mu je posljednjih godina toliko zagorčao život počela je izjedati njegova borba. Najveća ikad viđena u ovom gospodskom sportu. Prije pojave 'zvijeri s Manacora', tenisom su vladali intelektualci, pametni momci koji su znali pravilno rasporediti prednosti nad nedostacima. Ili koji su živjeli od protivnikove naivnosti. A onda se pojavi Nadal i nadtrčao cijeli svemir. Kada su drugi sakupljali slezenu po raznim dijelovima terena, on je trčkarao lijevo-desno, samo kako bi poručio:
"Odustani dok još možeš stajati!

Pitali smo se: što uzima? Nikad mu ništa nije pronađeno, a niti neće. Iz jednostavno razloga: čist je k'o suza! Ko Rogerova treća ovogodišnja suza koju mu s lica obrisati sada može samo Murray ili Roddick. Andy ili Andy. Spriječiti najvećeg da to i službeno postane, da Rafi preuzme prvo mjesto i dokaže da je sposoban dići se iz pepela. Ono što čine samo ljudine...

Ništa ne uzima, osim svakodnevne doze specifičnog pogleda na život koji je izmijenio život i onima koji su s tenisom imali veze kao i krave s baletom. Borbenost, snaga, odlučnost... i ono epsko 'struganje' šakom po podu sa savijenim koljenom. Takvom ćemo pamtiti Nadala do 19. lipnja 2009. godine, do dana kada je službeno priznao da više ne može. Zapravo, nije. Nije priznat niti ikada hoće. To nije u njegovom stilu, uostalom, do posljednjeg je trenutka bio uvjeren da može obraniti naslov i sa tendinitisom u oba koljena! Čak i kada mu je stric govorio: Rafa, budi realan, idemo nazad doma...

- Ovo je veliko, veliko sranje! Bio sam vrlo optimističan u vezi Nadalovog nastupa u Wimbledonu, ali očito je kako je riječ o mnogo većem problemu nego smo uopće mislili! - govorio je jučer Patrick McEnroe.

U pravu je. Problem je velik, Nije mogao braniti Queen's, kao drugi u povijesti predat će trofej All England Cluba bez borbe. Za to moraju postajati vraški dobri razlozi, a oni s lošim predosjećajem za sve prepoznali su ga već u Parizu prošle godine. Kada je 'najgora publika na svijetu' izviždala Nadala zbog prve njegove predaje nakon...

Pa se dogodio Davis Cup. Opet je bio preopterećen, opet se morao 'resetirati'. Rotterdamsko finale dva mjeseca kasnije gotovo da je prohodao, a ni u jednom trenutku zemljaškog dijela sezone nije djelovao onako dobar kao prošlih godina. Mnogo je griješio, a na brzim podlogama poput Monte Carla i Madrida prečesto ostajao pola koraka prekratkim...

Samo je pedesetak dana djelovao nadalovski, nedodirljivo, prije nego je ispustio ono što nikada nije. Dvostruki break prednosti Del Potru u Miamiju. I tada su koljena opet ušla u sivu zonu. Crvena je bila samo pitanje trenutka...

- Mislim da je došao do trenutka kada mora zaboraviti na peterosatno boravljenje na terenu svakoga dana. Mora naučiti istu stvar kao svojevremeno Jim Courier: sve što mu je potrebno može napraviti i za sat i 45 do dva sata dnevno! - upozorava američki Davis Cup izbornik.

Istrošenost... A što drugo? Ne moramo biti proroci ili stručnjaci s nekoliko doktorata. Sve što je potrebno jest otvoriti oči i uočiti ikonu modernog sporta kako je posrnula. Voda je do grla, iako to Rafa neće priznati. Reset i produljeni odmor više neće biti dovoljan. Vrijeme tolerancije sve je kraće i potreban je velik zaokret u pristupu. On je sada nužnost, a dogodi li se, više to neće biti isti borac kakvog smo zavoljeli. Jer, kompromis je danas njegov jedini spas...