Svaka čast Zecu, svatko bi u međuljudskoj komunikaciji trebao doživjeti barem toliku čast da mu se prezime izgovori na pravilan način, s točnim naglaskom. Ima li boljeg dokaza poštovanja osobe s kojom razgovarate/surađujete?

Međutim, Goran je na ovoj snimci imao možda dvadeset godina, jednu-dvije više-manje. A pogledajte način na koji je razgovarao s barem dvostruko starijom osobo...

- Riječ je o velikom problemo, meni nedokučivom. Klinci od malih nogu i na najnižim teniskim razinama teže takvom načinu ophođenja s glavnim sucima. Zašto se to događa? Pa zato što im gospoda to dozvoljava. Kod mene takve stvari ne prolaze jer sam ja tako odlučio! - objasnio je naš sugovornik.

Nekoliko puta pokušao sebe zamisliti u situacijama poput navedenih. Klincu rezultat ne ide na ruku pa se odlučuje malo otresati na meni. Iako mi pravila dopuštaju nekoliko načina za brzo i efikasno otklanjanje barbarskog ponašanja - ja ostajem nijem. Pognem glavu, pogledam u drugu stranu i pravim se kao da mali nije rekao ono što je čuo cijeli stadion:

- Jesi li ćorav ili se samo praviš?

Uvijek me zanimalo odakle ti ljudi vade mentalnu snagu da ne iskoče iz tog stolca, uhvate balavca za vrat, zabiju ga glavom nekoliko puta u podlogu i... uglavnom, shvatili ste zašto nisam teniski sudac!

No, veće i misterioznije pitanje jest: iz kojeg to točno razloga glavni suci odbijaju svojim "pljuvačima" udijeliti barem opomenu. I ne samo zbog vrijeđanja, mnogi bacaju rekete, lome ih, svađaju se sa gledateljjima... rade što god zamisle, poput teksaških šerifa koji ne odgovaraju nikome osim sebi.

Pomislio sam kako se razlog krije u interesnim skupinama, teniskim agencijama. Pazite, doći do razine da sudite najboljim tenisačima iz tjedna u tjedan privilegija je koju nemaju mnogi priliku iskusiti. Ionako se na najvećim turnirima, najvažnijim susretima, uvijek ponavlja nekoliko istih lica.
A svi odreda su - uz poneku iznimku - beskičmenjaci!

Jesu li oni tek žrtve moćnih ljudi koji štite svoje igrače i odlučuju o onima koji će im suditi? Naš porečki noćni pajdaš uvjerio nas je u suprotno:

- Ma kakvi, prijatelju, ma kakvi! Jedini problem je u njima samima, kroničnom nedostatku samopoštovanja. Nitko njima ne brani da jednom Roddicku zalijepi opomenu, dvije, pa čak i treću, suspendirajuću. Nitko mu ne bi zamjerio!

Ali, to se ne događa. Iz tjedna u tjedan, veliki Andy nastavlja svoje verbalne proljeve misleći kako je zabavan i duhovit. Na svakom novom turniru prikaže novi način obezvrijeđivanja posla kojim se bavi čovjek koji isključivo zbog vlastite slabosti tog istog Roddicka ne pošalje na prijevremeno hlađenje. Ono što mu teniska pravila i omogućavaju...

Zašto? A tko će ga znati. Valjda su opčinjeni likovima kojima sude, potpuno neprilagođeni situaciji i pozornosti koju dobijaju. Nemaju kičme, sviđalo im se to ili ne. Jer, kakav čovjek moraš biti da mirno odslušaš dječaka od dvadeset-i-sitno koji te ponižava pred dvadeset tisuća ljudi, a već sutradan pokušavaš biti autoritet jednom takvom u vlastitoj kući...