Sada više nije slučajno. Zapravo, odavno više nije riječ tek o konjugaciji galaktičkih uvjeta. S Nadalom je tako već godinama. Šest, toliko je pobjeda zaredom ostvario Rafa protiv Rogera Federera, čiji silazak s trona neki uzgredni pratitelji tenisa nisu ni primijetili. Dogodio se ljeti, kada njihov mozak u fokusu ima neke druge stvari...

O razlozima Nadalove dominacije nad Federerom ispisane su stotine, tisuće kartica teksta, a svaka se svodila na neodređene zaključke, obuhvaćene vrlo nategnutu tezu o 'psi' faktoru. Roger je, navodno, potpuno izgubio samopouzdanje. I sami smo jedno vrijeme bili spremi posaugati tu priču, iako je nakon svake njene sljedeće epizode prazina postajala sve većom...

Sada je Fed-ex dobio novi simptom još neodređene bolesti: mladi škotski drznik sredio ga je i četvrti put u nizu, spustivši švicarskog genijalca na nestvaran omjer od nula pobjeda i deset poraza zaredom u susretima sa svojim dvama najvećim krvnicima.

Samopouzdanje? Kakav problem može predstavljati samopouzdanje čovjeku koji je u životu osvojio trinaest grand slam naslova, dvjestopedeset i nešto tjedana proveo na prvom mjestu svjetske ljestvice, a uskoro će postati i otac?
Nismo psiholozi, niti to pokušavamo biti, a jednaku bismo praksu savjetovali i ostalim pseudoanalitički nastrojenim novinarima i kolumnistima.

Razlozi Fedovog spuštanja možda i jesu skriveni, ali njegovi simptomi toliko su očiti kako ih nema nikakve potrebe mistifisicrati. Bazelsko dijete, naime, mrzi igrati protiv tenisača koji usporavaju ritam igre. Odavno je poznata stvar da je Feđa najbolji skor imao s tenisačima koji su lopticu udarali svom snagom, pokušavajući do poena, gema, seta i meča stići pukom snagom. Fernando Gonzalez samo je jednog pobijedio svog najvećeg ubojicu. Zalomilo se. Hoće li se i Verdascu, koji je početkom ove godine bio prokleto blizu tom ostvarenju, ali već prije nekoliko dana - dva koraka dalje?

Jednostavno je: napadnite Švicarca punom snagom, dajte mu lopticu u razini kuka ili nižoj - i nećete se dobro provesti. Međutim, usporite li tempo, odigrate s puno mlakih udaraca u području od sredine do druge trećine njegova polja, s odskokom loptice oko ramena, Roger se neće najbolje snaći, kao da ste ga isključili sa flipera, reagirat će slabije i od stanovnika ubrzane rurske aglomeracije preseljenog u fjaku Kašteć Štafilića...

Naravno, nije sve u brzini lopte, mnogo toga krije se i u iznimnim teniskim sposobnostima Nadala i Murraya, obojica mogu prebacivati lopticu do prekosutra, a svoju defenzivno-ofenzivnu kombinaciju tenisa doveli su do savršenstva.

Samopouzdanje? Pa naravno da je i taj faktor u igri kada ste šest plus četiri puta poraženi od klinaca koji su pet-šest godina mlađi od vas i kad vam zaručnica za vrijeme svakog od njih uglavnom pogled usmjerava u zaslon mobitela...

Simptomi Rogerove "bolesti" vrlo su prepoznatljivi, nemojmo ih stoga ignorirati. Koji su njeni uzroci, tema je za jednu drugu priču, priču o smjeni generacija, tenisu na pragu novog vremena...