Mario Ančić u čudu je pogledo Čilića i ostatak reprezentacije, okupljenje za stolom netom nakon ždrijeba:

- Ne razumijem, pa uopće nismo ni komunicirali s njima!

I tu je krenula priča. Čilenaci su, navodno, sinoć usred zajedničke večere ustali od stola i - otišli. Da parafraziramo jednog srpskog nogometnog komentatora: nisu se ni darove sjetili donijeti!

- Okrenuli su se provokacijama, očito su svjesni da im je jedino to preostalo! - u svom je stilu odriješito poentirao Ančić.

Odlučili su se za recept kojeg nismo prvi put vidjeli, a u sportu je vrlo omiljen. Pitajte bilo kojeg vaterpolista gdje odlaze nožni prsti kad je protivnički sidrun jači, okretniji...bolji.
Tenis nije kontaktni sport, u njemu uglavnom pobjeđuju mudriji, a u Davis Cupu i smireniji. Najveći autsajderi prvog kola Svjetske skupina okrenuli su se svojoj jedinoj nadi, a da nešto nije kako treba, dao je naznačiti već njihov izbornik.

U suradnji s jednim čileanskim novinarom, u Istarskoj sabornici - mjestu gdje je desetak minuta lanije kuglica odredila kako će trodnevni susret otvoriti Ančić i Massu - stvorio je napetu atmosferu ni iz čega.
No, mogao je pričati do prekosutra, bilo bi uzalud. Odmah smo ga pročitali, njega i infantilni pokušaj nabrijavanja emocija. Valjda misle da imaju posla s juniorima koji su tek izašli iz teniske akademije, čekajući povod da frustracije i pritisak (kojeg Čileanci prečesto spominju) izbace na protivniku...

No, neće im pomoći. Trebali su ostati, a ne izjuriti iz Sabornice nakon odaslanih otrovnih strelica. Valjda kako ne bi vidjeli sarkastični podsmijeh na licu svakog od članova hrvatske reprezentacije...