što propuštam, gdje kasnim u fazi...  Mjesecima sam pozorno pratio što se događa na relaciji HTS - Davis Cup reprezentacija i sa odmakom jedne prospavane noći još uvijek u nevjerici kimam glavom (lijevo-desno, da ne bi bilo zabune) zbog svemoćnosti hrvatskog reketa. Nažalost, ne onog teniskog...

Neispunjeni ideali
Pozorni čitatelj sigurno će se prisjetiti kako je Žuta loptica reagirala prije otprilike četiri mjeseca kada se na relaciji Split-ostatak Hrvatske vodila prilično nezanimljiva i potpuno izvjesna utrka za organizaciju jednog od najvećih sportskih spektakala u povijesti našega sporta. Rasplet je bio sukladan najboljim uratcima hollywoodske flip-flop škole, Poreč je dobio organizaciju, a ista se stvar dogodila još jednom.

Ponavljati se nema smisla i nije potrebno, ali ostati bez reakcije jednako je neodgovorno. I nemojte pritom kriviti gotovo sve hrvatske medije, odnosno njihove novinare. Tenis je kod nas slab sport, a Žatika s početka srpnja ne daje nade da će i ulazak u finale Davis Cupa nešto promijeniti, barem ne onako kako se to dogodilo 2005. Na žalost sviju nas, ponajviše ovoga portala. Romantičarskog i utilitarnog...

Zastat ću sad malo na neispunjenim idealima. Iz raja južne Dalmacije takvo kolabiranje kvantnog potencijala djeluje tek kao vrlo loše predstavljena laž. Ljudi, svijet je lijepo mjesto na kojemu žive dobra i sretna bića, Marijan Ban definitivno nije u pravu. Nekoliko dana u godini svatko od nas u stanju je to shvatiti, pa makar i na samo nekoliko sekundi kratkog bljeska pred očima.

Ispreplitanje interesa
U tim trenucima, s takvim kontrastom, nelogične i nadasve sumnjive odluke kojima Hrvatski teniski savez pribjegava već jedno dulje vrijeme, a ove godine naročito, djeluju samo kao korov kojega je potrebno isplijeviti...

Nnemojte kriviti ostale novinare - tenis je, rekoh, premalen sport u Hrvatskoj. Svatko od njih primoran je u stanju općeg raspašoja, gdje neke od vodećih redakcija (čitaj: Večernji list) procjenjuju da nije potrebno imati svog čovjeka na događaju poput Wimbledona... svaki se novinar praktički snalazi sam! U takvim okolnostima, ispreplitanje interesa gotovo pa da je postao uvjet bez kojeg se ne može.

Kod nekih sukob interesesa, kod nas svakodnevna realnost. I zato ste u otprilike 10 relevantnih elektroničkih medija koji koliko-toliko prate (hrvatski) tenis mogli pročitati izrazito neutralno napisane osvrte na odluku koja me jučer potpuno izbacila iz usnulosti korčulanskog arhipelaga, prirodniih nektara i nabujalih hormona pod utjecajem preplanulih tjelesnih oblina...

Ne, poštovani čitatelju, nije normalno kada predsjednik krovne teniske organizacije organizaciju Davis Cup susreta odlučuje povjeriti ponuđaču koji je izašao sa MANJOM financijskom ponudom. Isto kao što nije normalno ni da je hrvatska Vlada koncesiju za izgradnju autoceste Zagreb-Split svojevremeno dala Bechtelu, a ne jeftinijem ponuđaču. Ili tako nešto. Dakle, obrazac vam je, sada već, prilično jasan...

HTS: Najvažnija je zarada
Ne, nije normalno ni da HTS od Grada Splita, poput kakvog kamatara, očekuje bezuvjetno ispunjenje njegovih poprilično bezobraznih uvjeta. Tražio je Čačić 30% profita od prodaje karata, tražio je i četiri reklamna panoa u Spalladium Areni. Povrh svega, tražio je da Kerum u organizaciju polufinala krene potpuno sam!

Pokažite mi normalnog poslovnog čovjeka koji bi pristao na takvu ucjenu? Prije četiri mjeseca nije to uradio Kuret, ljudi su ga proklinjali i smijali mu se kako će mu čelnička sudba ionako uskoro doći kraju. Prošli su mjeseci, Splitom je zavladao Kerum, čovjek kojemu novac nije problem, ali odgovor je ponovo bio isti:

Ne želimo plaćati reket!

Nitko to nije tako rekao, ali prilično je jasno. Uostalom, kada Marina Mihelić, izvršna direktorica Saveza, javno i otvoreno kaže kako je osnovni interes HTS-a što bolja zarada od polufinala, zar je potreban ikakav dalji argument? Oni žele zaraditi, a u tome će - pod krinkom financiranja mlađih kategorija - to i učiniti!

I tako vam se dogodi ponedjeljak poput jučerašnjeg: organizacija polufinala pripast će Poreču, koji je isprva nudio 300 tisuća eura (!?!??!) cijeli milijun manje od Splita. Šuška se da je na kraju Štifanić pljunuo otprilike '8 glavi', što je još uvijek manje od Kerumovog milijuna, Čačićeve konačne kompromisne ponude koja nije ishodila dogovorom. Zašto?

Čačićeva zakletva
Ha, zašto. Teško pitanje. Hrvatski teniski savez želio je dobro zaraditi, a u Poreču će se to sigurno ostvariti. Ima li s time ikakve veze Ivan Jakovičić, stranačka koalicija njega i Čačića i nedajbože evenutalne financijske malverzacije? To zna samo nebo!

Ali, reći ću vam ovo: ne, mlade hrvatske nade neće bolje živjeti od Davis Cupa, kao što to nisu ni prije njega. Uostalom, u državi gdje je moguće sve, pa i krizni porez, Radimir Čačić - budući ministar financija prema nekim urednicima (čitaj: Romana Eibl) - odlučio je iskoristiti priliku. Tko mu je pritom sve pomogao, pokazat će jednog lijepog dana svjetlo dana.

Poreč je lijep grad, utapa se u teniskoj tradicij, besprijekorno je organizirao oba ovogodišnja dvoboja, ali poluprazna dvorana nije dostojanstveno Marina Čilića i Ive Karlovića, tenisača iz samog svjetskog vrha kojima je u Poreču uvijek bilo super, kao i Ančiću, ali srce ih je ipak vuklo malo južnije. Tamo gdje se Čačić ne tako davno zakleo da se Davis Cup više nikada neće pojaviti!
Ako su zaboravili svi, ja nisam. "Davis Cup više nikada u Split!" I bi tako...