Pa i nedostatak sreće. I uglavnom bi takav rezon mogao proći... Ne i ovaj put!

Marin Čilić izgubio je jedan od mečeva koji se smiju izgubiti. Pojedinačno gledano, poražen je od tenisača u odličnoj formi sa odličnim rješenjima i velikim iskustvom. Izvukao je zaostatak od 0:2 u setovima i dvije meč lopte, ali...

Vrijeme za tapšanje po ramenu odavno je prošlo. Kao trinaesti igrač svijeta, jedanaesti nositelj Wimbledona i trokstruki osvajač ATP turnira, morao bi biti u stanju privoditi situacije poput ovih kraju. Međutim, ima jedan problem, a Tommy Haas detektirao ga je na vrijeme. Dovoljno rano da susret gotovo nikada ne ispušta iz svojih uzda.

Koliko god nas to boljelo napisati, morat ćemo priznat: naš najbolji tenisač i najveći dragulj možda i u povijesti, igra ograničen tenis. Haasova servis-volej i slice metodologija ogolila je to do mjere nakon koje više ne smijemo sumnjati već postavljati pitanja onom proćelavom gospodinu koji se na Marinovim mečevima pojavljuje rjeđe od kiše u Sahari.

Zašto je opet zastao na prvoj većoj prepreci, baš kao i na svim od posljednjih X velikih turnira? Zašto je opet taktički nadmudren i zašto je Tommy u svakoj čupavoj situaciji činio iste stvari? Imao je Čilkan dvije prilike za rebreak na jedinom Haasovom protivniku za drugi tjedan, ali na obje ga je uništio mač kojim ga je prekaljeni protivnik ubadao cijeloga meča. Slice...

Oba puta Haas je ostavio savršeno srezanu lopticu tek ispred mreže, zato što je znao kako će tip s druge strane mreže reagirati. Do zla boga predvidljivo, tražeći napad forhendom po dužini terena, ono za što je u toj situaciji potrebno na lopticu koja se okreće prema dolje i u brutalno silaznoj je putanju, dodati mnogo rotacije prema gore i uz to još i gotovo mesarski precizno odmjeriti udaraca da ne izađe van terena... A upravo se ovo posljednje Marinu dogodilo u obje situacije.
Kao da je 'podizanje' i udaranje baš jedina opcija koju takva situacija nudi...

Ali, jest! Nažalost, Čilić je u tim trenucima činio ono što je najbolje znao, jer pouzdati se u slice ili neko neidentificirano treće rješenje u presudnim momentima bilo bi preriskantno. I zato ne prigovaramo zbog izbora udaraca već zato što nije dovoljno potkovan rezervnim rješenjima koja se u mečevima poput ovog ili onog s Robredom, Ferrerom, Mahutom, Murrayem, Kohlschreiberom nameću kao conditio sine qua non za prave stvari!

Čekamo, čekamo i čekamo.... No, koga briga za nas, život u ovoj državi navikne vas na uzaludna nadanja i vrlo brzo pretvori u strastvenog fana Samuela Becketta. Srce zapravo počinje zatezati kada vidimo da se talent kakvog ovi prostori nisu vidjeli možda nikada u povijesti, ne razvija u pravom smjeru. Jer još jedan poraz poput ovog više nije samo puka slučajnost...