U prvom setu sam primijetila da ne ispuštam zvukove. Osjećala sam se čudno. Pomislila sam "Hmmm..."

"Serena, zašto se imali toliko problema sa servisom?"
- Ne bih rekla da sam imala previše problema sa servisom!

U prvom je vodila 5-3, servirala za set, izgubila gem. Još jednom je izgubila početni udarac kod 5-5, pa ponovo na početku druge dionice. Triput zaredom. U tie-breaku je popušila pet poena u nizu nakon prvog servisa...

Da, zbilja jedan uobičajen serverski dan za mlađu Williamsicu. Baš. Ali, uobičajen je ishod, Demi je jednostavno predobra. Imala je Renu na pladnju u polufinalu Wimbledona, a onda se kasnija pobjednica izvukla kao da je daljnji Houdinijev rođak.

Prošao je Wimbly, a sekice se vratile starim dobrim navikama. Fluktuacijama i nestalnosti. Slabom tenisu, porazima od Kateryna, Flavija, Sybilla, Marionki i Samanthi. Zašto? Pa vrlo je jednostavno: zato što su to tako željele.

Mlađa je došla do polufinala i iznedila tim rezultatom, a ne porazom. Ili stavom na terenu. Nije joj se dalo i uopće se to nije trudila skrivati. Misli su joj lutale kao alpske ovčice bez pastira, a novinska konferencija nakon meča koju je pohitala obaviti što prije dokazala je da joj tenis sada i nije najvažnija stvar na svijetu. Bit će kada dođe US Open. Pa onda opet nekoliko mjeseci pauze...

Kako imati visoko mišljenje o takvom odnosu prema sportu od kojega živiš? Williamsice se ne uzrujavaju time što mislim ja i tipovi poput mene, i na tome im od srca čestitam. Ali, sljedeći put kad jedna od njih bahato ustvrdi da je najbolja na svijetu, iako zna da trenutno to nije, neka se ne ljuti zbog ismijavanja. Jer, njoj se većinu vremena tenis baš i ne igra.
Zato je toliko i ljuti sustav bodovanja koji nagrađuje tenisačice koje vrijedno rade svih jedanaest mjeseci.