Lajt motiv sinoćnjeg poraza od Robreda bila bi situacija u kojoj je Marin trima dubokim forhendima lijevo-desno izradio poen, bacio protivnika na konopce, četiri metra izvan osnovne, dobio loptu metar i pol od mreže... I promašio!

Složit ćete se, nije problem što je forhend u tom trenutku izašao van pola metra po dužini terena. Takav je bio dan, Čilić je izbacivao previše toga.
Ono što je zabrinulo jest da jedan od najvećih potencijala svjetskog tenisa nije primijetio ostalih devedeset posto terena, potpuno otvorenih i nebranjenih, još barem tri mogućnosti za osvajanje tog iznimno bitnog boda u samoj završnici susreta...

Broj koji bode u oči
Marin je zaista mogao birati, a imao je za to i pregršt vremena: skraćena lopta, rezana lopta po paraleli prema "krivoj" Robredovoj nozi, oštar forhend/bekend po širini terena, što mu ne bi bilo teško izvesti zbog velike visine koja olakšava gađanje težih kuteva...
No, odlučio je forhendom udariti po duljini, iskoristiti samo jednu dimenziju terena i suparnika s izvješenom bijelom zastavom - vratiti u život...

Zašto ističem taj trenutak? Razlog je jednostavan, Čilićev tenis danas je previše jednodimenzionalan, čega je on svjestan in sam. Još je u Zagrebu najavio kako će poraditi na raznolikosti, uvođenju više mogućnosti u svoj napadački pristup. Nismo očekivali kako će se promjena dogoditi preko noći, čak niti preko trideset noći... ali, volju, želju, naznaku... namjeru jesmo!

Ponovit ću još jednom - u noćašnjem porazu nije toliko važan podatak o 56 neprisiljenih pogrešaka, iako on bode u oči. Protivnik je bio takve vrste, Robredo ima jedan od najboljih "movinga", u stanju je istrčati svašta i protivnika staviti pod dodatni pritisak. Suziti mu filtar, smanjiti broj mogućnosti.
"Il' ćeš me zdrobit', il' ti nema spasa..."

Jednostavna filozofija u kojoj, ipak, postoji i treća opcija: prilagodba. Ono što Marinu Čiliću danas nasušno treba. Jer, može on biti juniorski šampion koliko god želi, utapati se u komplimentima o "najmekšoj" ruci još od vremena "toga i toga", ali dok mu se taktika svodu na omjer izravnih bodova i neprisiljenih pogrešaka... Dotle, uvjeren sam, neće napraviti velike stvari. Pritom mislim na top 10, ali i više na dio ljestvice rezerviran za petoricu najboljih.

Napadači nisu vladari
Čilkan ima potencijala za strašne domete, u to je uvjeren svatko tko je barem jednom vidio s kojom lakoćom mu se zglob okreće pri forhendu. Ali, jednim udarcem i jednim stilom nitko nikada nije došao do samoga vrha...

Marin, dakle, pod hitno treba nešto promijeniti. Ali što? U Poreču sam ga pitao namjerava li poraditi na defenzivi, unaprijeđivanju obrambenog dijela igre, no dobio sam začuđeni pogled.

- Ne...?!... Neću raditi na defenzivi, jer danas tenisom dominira napadački stil.

Što je potpuna istina. No, koliko takvih igrača se trenutno nalazi u samome vrhu? O Rafi i Rogeru nećemo trošiti riječi, a Murrayeva i Đokovića višedimenzionalnost nadahnula je i neke od novonastalih "zvijezda u usponu". Nikolaj Davydenko definitivno nije samo napadač, Andy Roddick još je dalje od te kategorije. Dapače, sa Stefankijem je u međusezoni radio baš na povećanju ofenzivnog angažmana, premalo koristi svoj moćan forhend. I još uvijek je tako, a opet igra jednu od najboljih sezona otkad je sišao s trona...

Jasno je, tenisom dominiraju raznoliki tenisači! Primjeri poput Jo Wilfrieda Tsonge i Fernanda Verdasca iznimke su koje idu u prilog mojoj tezi. Pogledajte kako je Tsonga prošao protiv Andrejeva koji mu je spinom - na podlozi koja voli odskok - potpuno otupio napad.
Verdasco je posebna priča, kao i Del Potro. Obojica su izraziti napadači, ali to što rade, rade gotovo savršeno!

Čilić je također napadački usmjeren, što je sasvim legitiman izbor s obzirom na predispozicije. Međutim, da bi takav tenis bio učinkovit, treba imati visok omjer W:UE. Marin ga trenutno nema, nije u stanju zabiti tri winnera za jednu neprisiljenu. Dakle, potreban mu je plan B.

Nakon osvojenog Indoorsa obećao je poraditi na miksu i igri na mreži. Od slajsa jučer nismo vidjeli ni "s", dok je na mreži isprobijan poput pijane cheerleadersice na ragbijaškom tulumu. Uzeo je manje od pedeset posto poena naprijed, što je porazan podatak.
Svakako još treba poraditi na voleju, koji je ponekad tragično loš, na refleksima, a najviše na tempiranju samog izlaska. Previše puta zaleti se naprijed prema čistoj inerciji, a igrači profila Robreda, na sporom hardu Indian Wellsa, jedva čekaju priliku kako bi napravili dva koraka i penetrirali slabu obranu mreže...

Brett će pronaći rješenje
Uostalom, zašto odbaciti defenzivu?! Novak Đoković ima fantastičnu obranu, Andy Murray u tom je segmentu gotovo jednako dobar kao i Nadal, samo što može vremenski manje trčati i ne zna tako dobro proklizavati. Čak je i Fedex prošle sezone zamjetno unaprijedio kretanje i sposobnost rastezanja nogu...

...Ono u čemu Marin ne bi trebao uložiti previše truda, jer bog ga je podario visinom i iznimno dugačkim rukama. Koristi ih izvrsno pri reternu, gdje hvata i ono što većina drugih ne bi ni pogledom mogla ispratiti, ali kada je riječ o samoj izmjeni - malo dublja lopta i naš dečko ispada iz igre!

Ne želim ovim tekstom ispasti bedak i Čiliću sugerirati da postane defenzivac. Bilo bi to, zaista, glupo. Čovjek ima napadački arsenal kakvog bi svatko mogao poželjeti, ali i taj arsenal treba doraditi. Da, Marine, trebaš koristiti i miks i razbijati ritam izlascima na mrežu (naročito protiv igrača poput Robreda). Trebaš razmisliti i o dropshotu, podsjetiti se da u teniskom udžbeniku postoji i taj pojam...

A i servis nije samo snaga i kick. Robredo je to zorno pokazao, svaki "kick" mu vrativši identično: predvidio ga je savršeno i digao u balon kojega bi se posramili i neki od najokorjelijih "pushera" izvan top 500.
Kako je tada "Čileanac" regairao?
Lopticu koja je čak i njemu odskočila u visini glave, napao je svom snagom, i to izvrnutim forhendom!
Samoubojstvo, Marinko, samoubojstvo...

No, ne treba paničariti niti dramiti. Čak nije ni toliko ozbiljno da bi se itko od nas trebao zabrinuti. Marin je u rukama velikog teniskog stručnjaka koji je stvorio nekoliko teniskih zvijezda. I od onih koji su bili znatno manje nadareni nego mladi Međugorac. Brett će znati što Čiliću reći nakon poraza od Robreda, kako ga usmjeriti da i iz meča u kojemu je samome sebi nekoliko puta viknuo "Sve mu dajem!..." nešto nauči.

Kad sam ga, u Poreču, pitao što je naučio iz poraza od Đokovića u Dubaiju, Marin je nabacio nekoliko ispraznih fraza. Možda mu se nije dalo pametovati, ali vjerojatnije je da nije imao pravi odgovor. Zašto?
Zato što još ne razmišlja kao kompletan tenisač, uostalom - on to i nije! 

Ali postat će, u to sam uvjeren. Samo je potrebno da ga netko usmjeri, da shvati kako u situaciji kada imaš protivnika četiri metra izvan terena nije nužno svom snagom udariti po winneru. Mogućnosti je uvijek napretek, samo ih treba postati svjestan.

Kad Marin to shvati, tada će Robredo i slični izgleda imati samo na papiru. Ako i tamo...