od Federera u četvrtfinalnu Wimbledona. Ništa čudnoga nije bilo u načinu na koji je ispraćen u London, pa čak i kako su naši mediji popratili činjenicu da prvi put nakon četiri godine nije odigrao turnir u tjednu prije. Od Karlovića se ponovo ništa nije očekivalo, dapače, kao i od cijele naše ekspedicije.

Neke su pronogometne redakcije, poput one Večernjeg lista, s tolikim defetizmom ispratili naše izaslanstvo u Englesku da uopće na lice mjesta nisu poslali svojeg novinara. Što je, ako mene pitate, neoprostivi gaf. No, nećemo o tome. Njihova politika, njihove odluke...

Dakle, za Ivu praktički nitko nije ni znao, sve dok na red nije došao Tsonga. I preko 70 posto prvog servisa, pobjeda za osminu finala, jedini hrvatski drugi tjedan ove godine u All England Clubu! Kada je pao i Verdasco, Karlović je odjednom postao pakleno zanimljiv, jer sada ni Federer nije bio dovoljno visoka prepreka. Vršile su se usporedbe s Ivaniševićem, prodiralo u obitelj najpoznatijeg teniskog dvometraša, tražili elementi senzacije i priča koje podižu obrve.

"Zar je takav Ivo? Vidiš, a ja sam ga uvijek doživljavao kao bahatog izdajicu kojega baš boli ona stvar za sve oko sebe!"

Odjednom su i nogometni novinari počeli pisati osvrte i srcedrapateljne priče. Dok je jedan doktor Ivo polako izlazio sa pozornice, drugi se na nju tek trebao popeti. Federer? Kakav Federer, on ionako samo voli potcjenjivati protivnike...

A onda je stavio dva reterna i riješio susret. Kad izgubiš prvi set od Federera, a ne zoveš se Murray, Nadal ili Đoković, uglavnom si gotov. A Karlović nije robot, iako su ga i tako nazivali.

Zapravo, kad bolje pogledam sve što se moglo čitati u posljednjih pet-šest dana, malo je toga novoga. Ivo je visok, Ivo je najbolji server svijeta, Ivo je frankenštajn, Ivo uništava tenis, Ivo spašava servis-volej...

I uglavnom autore tih izjava/napisa nije previše zanimao kontakt sa tlom. Sa činjenicama i realnošću. Kontakt sa Karlovićem!

Iako je letio na krilima velikog samopouzdanja, što se najbolje moglo vidjeti iz postotka prvog servisa, već pri prvom većem problemu, počeo je treperiti. Što zbog sunca, što zbog nervoze. Priznao je i sam. Prekratko je bacao lopticu i odlučivao se za lošija rješenja...

Ali, umjesto da, poput svih ostalih, primijenim metodu probušenog balona i jednostavno prešutim analizu te između redaka ostavim razočaranje drvetom koje nikada nije imalo ništa osim servisa, odlučio sam se za opciju B: trezven osvrt na današnji tenis Ive Karlovića.

SERVIS
Dakle, poput dana je očito da mu na servisu ne nedostaje niti snage niti preciznosti. No, kad ti s druge strane stoje lukavci kao Roger, to nije dovoljno. Varijacija, raznovrsnost i ponešto rotacije savršeno bi sjeli u trenucima kada je sve što Ivi preostaje odabri strane u koju će servirati.

VOLEJ
Englezi, Amerikanci i pola poludjelog svijeta okarakteriziralo je Ivu najboljim - i što je još gore - posljednjim primjerkom servis volej igre. Što je donekle točno, ali samo donekle. Tommy Haas možda je manje jurio naprijed, više koristeći SV kao taktičku varijantu, nego sredstvo, činio je to mnogo učinkovitije, ljepše i impresivnije. Nijemac je, zapravo, taj kojemu je trebala pripasti ta laskava titula, jer kada dobije loptu pod noge ne reagirao traljavo i u većini slučajeva pogrešno, a ne izbacuje ni poluvisoke zicer-voleje.

BEKEND
Bekend u trku najveći je nedostatak Karlovićeva tenisa kojega baš nitko ne propušta iskoristiti u trenucima koji lome susret. Vjerojatnost da će tim udarcem prebaciti mrežu mjeri se u promilima i time ostavlja ogroman taktički prostor za svoje protivnike...
Međutim...

ZAKLJUČAK
Čitao sam proteklih dana mnogo toga o nedovoljnoj agilnosti najpoznatijeg zagrebačkog tenisača. "Potreban mu je tek malo bolji trener"... I što bi se onda dogodilo? Bi li mu trener usadio neke elemente koji se steču genetski? Bi li Ivo Karlović, s boljim trenerom (i to kakvim točno trenerom, koje specijalizacije?) odjednom mogao lakše saginjati leđa, bi li tada i loptica više odskakala, a ruke mu se dodatno produljile?

Budimo pošteni - naš teniski doktor ima mnogo nedostataka u igri iz polja, ali svi su oni nastali tek kao rezultat njegovih fizičkih predispozicija. Karlo bi sigurni bio bolji na bekendu kada bi bio petnaestak centimetara niži, a tada bi ga mogao vjerojatno izvoditi i dvoručno. Bio bi brži, pokretljiviji, a voleji pod noge ne bi mu predstavljali baš nikakav problem!

Uostalom, zar se baš nikada ne zapitate zašto se događa nešto što se stalno ponavlja? Oni poluvisoki voleji koje Ivo tako često voli baciti izvan osnovne linije? Ako je njegova visina tolika prednost na servisu, zbog kuta koji mu pruža, zar ne mislite da mu ona barem malo smeta pri izlasku na mrežu? Zamislite da pokušavate s nebodera pogoditi polje dugačko samo deset metara, koliki kut pritom morate izvesti na voleju?


Dakle, iako su Hrvati patološki skloni promjenama raspoloženja, apeliram da samo jednom ne podlegnu toj kroničnoj bolesti. Zastanite, razmislite i počnite poštovati našeg najuspješnijeg tenisača u ovogodišnjem Wimbledonu! I najboljeg travaša poslije Ančića, u postgoranovskoj generaciji!

Uostalom, samo su još dva tenisača iz drugoga tjedna održavala toliko visok postotak prvog servisa kao Ivo. Jednog je pobijedio, a drugi će sutra igrati meč za svoje treće vimbledonsko finale! Eto, toliko je to lagan posao. I da, Karlović je pobijedio Tsongu. Na travi! Pa da ga je samo mrko gledao, trebao bi zaraditi doživotno poštovanje.

Jer, iako ga teniski umjetnici i hedonisti nikada neće posebno voljeti, morat će ga početi cijeniti. Zašto? E, pa baš zato. Rasporedio je ono što ima dovoljno dobro da o njemu neprestano pričamo već tjedan dana. Kada bi to bili u stanju napraviti i neki drugi imenjaci doktori, ne bi se tako kukavički povlačili...