četvrtfinale Svajetske skupine i nemoguća misija za početak. Gaudio i Chela na zemlji. Impossible je ostalo i do kraja, za peti meč, gdje je naš glavni lik trebao Piliću donijeti treći bod za pobjedu.

Goran je tada bio samo posmrtna pripomoć u igri parova, koju smo dobili. On i Ljubo koji je na početku nedjeljnog programa izjednačio na 2 naprema 2. Niki je rekao: Ivo. Karlović je na zemlji trebao dobiti Gaudija, tada slabo poznatog klinca s repićem. Dobio je, deset gemova u tri seta. I nezaboravljive riječi poniženja pred sablažnjenom  javnosti...

Jedan čovjek sjetio se Buenosa 2002. Nisam toliko siguran da bih založio testis, ali neki drugi dio tijela možda i bih. Na AP-ovoj fotografiji koju gledate gospodin Karlović već se nalazio u stanju raspuštenosti, iako je sekundu ranije imao namjeru proslaviti pobjedu kao i svaku drugu. A onda mu je sinulo...

"Hej, pa to je taj trenutak!"

Bilo je vrijeme za najiskreniji bitchslaping kojeg smo u životu pogledali. Savio se u tim jednoipolmetarskim leđima, toliko da sam na trenutak pomislio kako će ga u osnovni položaj morati vraćati kiropraktičari. Zauzrlao je i krenuo lupati po zamišljenoj guzici. Čijoj? Mašta je vaš prijatelj...

Sedam je godina prošlo, ali što je to prema vječnosti? Neke uspomene nikada ne umiru, a patnje iz mladosti sposobne su zauvijek grebati po duši. Nikola Pilić tog je vrelog južnoameričkog dana pružio povjerenje zelenom Ivi Karloviću, a onda ga brutalno iznevjerio. Oprostite šjor Nikola, ali tako je barem djelovalo nama pasivnim promatračima.

Ivo je ostao ranjen. Ponižen, pregažen i shrvan zapamtio je taj trenutak za cijeli život. Godinama kasnije averzija od Davis Cup reprezentacije nije jenjavala, a razumijeli su je samo oni koji su za to imali volje. Što je ponekad težak zadatak u pauzi 'gljivljenja' između reda kavijara i čaše iz one slasne buteljice.
Život je lijep...

Osim ako nije. Kad ste visoki kao pola telegrafskog stupa i takvi nezgrapni odlučite za sport u kojemu za neelekventne mjesta nema, odabrali ste teži životni put. Ne Vi, već konkretno Ivo Karlović. Ali, ionako sve znate. Ignoriranja, šikaniranja, nepravde. I mnogo, mnogo vodenjačke principijelnosti koja se s vremenom pomiješala s tvrdoglavošću. Vodenjaci znaju...

Ali, sedam godina kasnije dogodilo se ultimativno brisanje memorije. Karlo je to učinio jučer kada je posljednjim u repertoaru kirurških bekend (!!) pasinga riješio Jamesa Blakea. Gdje? Na lešu, zemlji, crvenoj prašini... tamo gdje prolaze samo spineri, fizikalci i - Argentinci!

Jedan izbornik priredio mu je najveću traumu koju je ikada mogao, stavivši mu na leđa teret petog meča. Imao on tada izbora ili ne, bila je to njegova odluka. A odgovornost je nevješto prebacio na pleća sve samo ne zemljaša Karlovića.

No, tko to još pamti. Jedan čovjek svakako. Ime mu sigurno znate, jer riječ je o trenutno najvažnijem Davis Cup reprezentativcu u godini 2009.-oj. I, po vrlo subjektivnom dojmu - najboljem. Zariba li Čilić četvrti meč sutra, Ivo će opet imati priliku rješavati sudbu svoje domovine u odlučujućem, petom meču četvrtfinala Svjetske skupine. Ovaj put to će i učiniti, jer u petak je zauvijek raskrstio sa duhovima iz prošlosti. I pošteno ih nalupao po guzici...


PRIRUČNIK ZA SHVAĆANJE TEKSTA

Karlović je pobjedom protiv Blakea:

* Dobio prvi susret u Davis Cupu na zemlji

* Zabilježio prvu pobjedu u životu u meču od pet setova

* Dokazao da je pravi motherfucker