iglom ubodeni. Švedska je bila bez igrača koji bi se suprotstavili Izraelu, a legenda svjetskog tenisa u ulozi izbornika tada je učinio jedan od najneobičnijih poteza ikad viđenih - povjerenje je pružio tipu bez profesionalnog meča od 2006. godine, čovjeku kojemu su ozljede doslovno iznakazile karijeru... Andreasu Vinciguerri!

- Osvojio sam tih dana momčadsko nacionalno prvenstvo, a trenirao sam s Rehnquistom i Thomasom Johanssonom u njihovoj pripremi za prvo kolo Svjetske skupine. Iznenadio sam se koliko sam se dobro držao, iznenadio se i Mats. Ostalo znate.

Pustimo prvenstvo Švedske na stranu. Čovjek je nakon 2001. prošao pakao, malo su ga mučila koljena, malo leđa. Kada je 2006. krenuo na posljednju dužu stanku, fanovi su još nekoliko mjeseci imali strpljenja, oni najzagriženiji čekali su do početka 2008. I sljedeće operacije.

"Gotovo je, nikada se neće vratiti!", vikali su uglas.

Ne da se vratio, nego je to učinio poput kakvog superjunaka. Kao Batman, niotkuda je uskočio kako bi spasio svoju domovinu, i u tri dana odigrao dva meča od pet setova, oba su išli debelo u 'produžetak'.

- Duboko u srcu znao sam da ću se vratiti, jer tenis je život kojega volim - govorio je davne 2006. Kolding je bila posljednja stanica, trenutak nakon kojega je izgledao zauvijek izgubljenim...

A nije baš moralo biti tako. U svijet profesionalaca ubacio se 1999., nakon osvajanja juniorskog Australian Opena i europskog prvenstva. Dvije godine kasnije već je bio 33. na svijetu sa jednim ATP naslovom (Kopenhagen) i dva finala. Pogodite gdje...

Tamo gdje će protiv Robina Soderlinga igrati prvo polufinale nakon 2001. i Moskve. Bila su to vremena kada je još nastupao Jevgenij Kafeljnikov, a tenis se nije svodio samo na udaranje. Andreas Vinciguerra, Šved iz Malmöa, sat vremena udaljenog od Bastada, bio je dio intelektualne generacije. Prvi povratnički meč izvan Davis Cupa dogodio se na challengeru u Rimu. Daniele Braccialli je bio prepreka...

- Pitao sam Thomasa za savjet, rekao je da ima jak servis i udara ravno. Dakle, dizao sam mu loptice i problem riješen. Malo informiranja o protivniku uvijek pomogne.

Tako je to radila stara garda, prvo glavom, a onda ekstremitetima. Lijeva ruka bila je tajno oružje kojim je Vinci planirao pobijediti u ratu (Vinciguerra doslovno s talijanskog znači: pobijedi rat), fantastično kretanje bilo je osnova, a duh ultimativnog ratnika tek nadogradnja.

- Mrzim tenis, zašto sam se uopće vraćao - kipio je nakon drugog poraza u ožujku. Levy je dobio 8-6 u petom setu odlučujućeg 'rubbera', Izrael je otišao u četvrtfinale, Vinci zagrmio pred praznom dvoranom u Malmöu i zavitlao reket daleko na tribine.

Dakle, emotivac, kao i svaki veliki borac. Tenis je njegov život, iako ga nekad mrzi iz dna duše. Kao i svi mi koji se iz dana u dan oduševljavamo pričama poput ove. Vinciguerrina je jedna od najjačih...