...u povijesti tenisa ili je Roger tek žrtva kroničnog gubitka samopouzdanja?...
Protekla su dva tjedna novinari, stručnjaci i teniski fanovi plivali između te dvije obale, tražeći razlog sve izraženijeg pada čovjeka koji je do prije godinu dana bio potpuno nedodirljiv. Pritom se svatko od njih kune kako baš on ima rješenje rebusa, odgonetku koju je najbržom poštom na svijetu, FedExom, potrebno čim prije dostaviti Fed-exu...
I dok jedni sa sigurnošću najpreciznijeg kardiokirurga savjetuju veću taktičku raznovrsnost, a drugi unaprijeđenje servis-volej igre, oni koji misle da o svemu uvijek znaju sve čovjeku - kojeg samo jedna grand slam titula dijeli od izjednačenja statusa najboljeg u povijesti - preporučaju vjenčanje s Mirkom, odlazak u mirovinu i časno odustajanje.

Visoki standardi
Nikome, međutim, ne pada napamet za Federerovo rezultatsko posrtanje okriviti baš njegovu tenisku ekscelenciju i neponovljivu ingenizonost. Nikome, ili gotovo nikome, jer nama dobro poznati tenisač, jedan od rijetkih koji glavu upotrebljava u jednakoj mjeri na terenu i izvan njega, upozorio nas je na činjenicu o kojoj dijagnostičari nisu dovoljno govorili/pisali:

- Federer je svojom genijalnošću postavio visoke standarde tenisa i povukao ostale. On je glavni i odgovorni razlog ogromnog kvalitativnog napretka koji se ovom sportu dogodio u posljednjih nekoliko godina!

Ivan Ljubičić za tu je tvrdnju pružio i nekoliko vrlo čvrstih dokaza:

- Pazite, ja mislim da trenutno igram najbolje što sam ikada igrao. Jasno mi je koliko vam ta izjava zvuči, u najmanju ruku, čudno, s ozbirom na moj trenutni renking (56., op.a.), no baš je to pravi dokaz mjere u kojoj je tenis otišao naprijed od vremena kada sam bio treći na ljestvici!

Moramo priznati da nam se nije teško prisjetiti nekih od komentara iz tog razdoblja. Mnogi su bili skloni umanjivanju Ljubinog uspjeha, "pogledajte mu samo konkurenciju". Možda su i bili u pravu, možda nisu. Teško je suditi na taj način, jer jasno izraženi kriteriji za usporedbu različitih razdoblja u teniskoj povijesti još nisu izmišljeni. Vjerojatno i jer...

-...se tenis mijenja iz dana u dan, svakodnevno ide naprijed.

Pete ili Roger?
Vjerojatno zato nikada nećemo saznati odgovor na pitanje koje je donedavno okupiralo visoke teniske krugove, one ljude kojima je Federerova dominacija postala toliko dosadnom da su samima sebi, a putem tekstove i komentara prosredno i njemu, svakodnevno postavljati više ciljeve.
Sampras ili Federer, tko je bio bolji?

Lomila su se koplja i čaše, a rasprave trajale do duboko u noć. Svatko je mislio da posjeduje baš onaj presudan argument, razlog zbog kojega će napisati najčitanije štivo teniske belestristike...
Nikada nećemo moći uspoređivati dva razdvojena teniska razdoblja, jer vrijeme u kojem je Roger Federer gazio baselinere definitivno ne pripada Samprasovom, dijelu teniske povijesti u kojemu su tenisači igrali više glavom, a manje mišićima...

No, znači li to da se moramo odreći svakog suda? Ljubičić je suprotnog mišljenja i potrijepljuje ga zanimljivim tvrdnjama.

- Pa evo vam i Roddicka kao sjajnog primjera; 2003. je bio uvjerljivo prvi, a danas kad igra značajno bolje, jedva se održava u prvih deset!

I to je potpuno točno. Posljednjih nekoliko sezona A-Rod je započinjao s novim trenerskim imenom, a svaki je vjerovao kako je pronašao formulu s kojom će štićenika vratiti gdje je nekada bio. Unaprijeđuju mu volej, retern, kretanje, bekend, agresivnost... ali, Andy opet ostaje na istoj poziciji - daleko iza bržih, jačih i sofisticiranijih generacija '86., '87. i '88., berbe koje su urodile neponovljivim plodovima poput Murraya, Đokovića, Nadala...!

Sofisticirani mladići
A oni nisu sami, jer u današnjem top 10 nalazi se čak sedam tenisača mlađih od 25 godina, kojima najbolje godine tek slijede. Deset ih je među prvih dvadeset, a najnoviji val mladih nada suvereno predvode Čilić i vršnjak mu Del Potro, koji se već nalazi tamo gdje će uskoro i Marin.

Dolaze nove generacije, a svaka je barem za jedan teniski element bolja od prethodne. Bugarin Dimitrov, sedamnaestogodišnji klinac iz Haskova, za neke je tek sjajan proizvod bugarske škole (?!).
Za one koji tenis znaju gledati kroz višedimenzionalnu prizmu, Gliša predstavlja sofisticiranu kompilaciju Murrayeve strpljivosti, Nadalova samopouzdanja i elegancije pokreta "prepisane" od prvog čovjeka koji je bijeli sport približio umjetnosti...