Radimir Čačić prosipao je životnu mudrost odmah nakon senzacionalne odluke Upravnog Odbora. Kleo se kako su svi željeli vidjeti Davis Cup u Splitu, a on sam najviše. Pokušavao je izvući priču s Gripama, zvao je i Sanadera, ali premijer se nije javljao.
Zbog nedostatka vremena (do 16 sati je ITF-u u London trebalo poslati ime domaćina) bio je prisiljen odlučiti se za plan B, jer zli Kuret nije htio popustiti.
Radio je na štetu svojih građana, turističke zajednice, a tako i Hrvatske. Loš neki čovjek...

Naravno, gospodin predsjednik imao je potpuno zavezane ruke. Zašto bi spustio iznos 'kotizacije' sa početnih milijun i pol kuna, kad je HTS taj koji u cijeloj priči mora izaći kao pobjednik. I ni u kom slučaju ne riskirati...

Stav kojega je pokazala krovna teniska organizacija u cijeloj priči oko dodjeljivanja domaćinstva za četvrtfinalni susret Davis Cupa sa Sjedinjenim Državama - mišljenja sam - izravno je odgovoran za konačan rasplet događaja.

Poreč je, prema procjenama Žute loptice otprije osam dana, imao vrlo mizerne izglede. Kurtoazne. Ne zato što su loše odradili posao s Čileom ili igrači imaju neku posebnu averziju prema tom izrazito teniskom gradu... već iz isključivo jednog razloga: Split je bio alfa i omega u željama svih na koje su današnja odluka neposredno odnosi.
Igrače, izbornika, hrvatske teniske zaljubljenike...

No, dogodila se senzacija. Niotkuda je izronio Edi Štefanić, Porečki gradonačelnik i vrlo mudar čovjek, izvukao je 1.8 milijuna kuna i stavio ih na stol Upravnog odbora. Mnogi su kasnije priznali kako su se upravo toga najviše plašili. Navodno su svi htjeli samo - Split.

Ako je zbilja tako, postavit ću im jedno prilično škakljivo pitanje: zašto grad s drugom najvećom dvoranom u Hrvatskoj i nije pobijedio u višesatnom raspredanju? Zar je toj gospodi netko držao pištolj na glavi pa su morali glasovati protiv svoje želje?

Odgovor, naravno, neću dobiti, pa ću ga pokušati ponuditi sam. Hladnog oružja u dvorani nije bilo, ali u zraku je lebdjelo nešto mnogo važnije. Novac. Lova koju treba nabrzaka zgrnuti. Uzeti milju i pol na prilici kakva je Davis Cup s Andyjem Roddickom u Hrvatskoj, ali ni u kojem slučaju ne sudjelovati u organizaciji takvog događaja.

Ivan Kuret naposljetku je ispao Pedro. Čovjek kojega će danas mnogi popljuvati i napasti sa svih strana. Jer, kako bi rekao sam Radimir Čačić, čemu Spaladium Arena ako je nemaju namjeru koristiti?

E pa vidite, sada dolazim to točke kada je priču potrebno proširiti u neke druge sfere. Priču o hrvatskoj građevinskoj mafiji, priču o vodećim ljudima naše domovine koji je usmjeravaju u dugoročnu propast, baladu s vrlo tužnim završetkom.
Zagrebačku Arenu, kao i ovu splitsku, izradio sam ja jednako kao i Vi, štovani čitatelju, u istoj mjeri kao i gospodin Čačić. Iz džepa nas, poreznih obveznika, sagrađene su te velebne građevine, a o tome tko ih je gradio neću sada.
I s kojim računicama. Jer, mogao bi me progutati mrak.
Uglavnom, jasno nam je iz kojeg razloga u Hrvatskoj  posljednjih godina zgrade, novogradnje i dvorane niču kao gljive poslije kiše...

Građani Republike Hrvatske naučili su otrpjeti svakakve gluposti. Naša koža postala je toliko debelom i otpornom na fekalije sa vrha da bi i majstori kineske akupunkture imali velikih problema u njenom probijanju.
Navikli smo pognuti glave i nadati se u bolje sutra...

Ali, boljeg sutra nema, zar vam to sada već nije jasno? Priča o dodjeljivanju domaćinstva samo je kap u moru bezizlanosti u kojoj smo se našli, djelomično i svojom krivnjom. Šutjeli smo i gledali kako gradske vlasti predaju te iste Arene na upravljanje stranim tvrtakama, nismo se bunili i sada nam evo nazad što smo zaslužili...

Umjesto da Spaladium Arena, kak' se šika, dočeka jedan od najspektakularnijih dogašaja u hrvatskoj sportskoj povijesti, organizacija je navrat nanos prebačena u Poreč koji će za tu svrhu morati postavljati još montažnih tribina! Odmah mi kroz glavu prođe Benidorm i jeza...

Ne, nemojte brzati sa zaključcima: Ivan Kuret bio je u pravu - zašto bi grad morao organizirati cijeli događaj, sam o vlastitom trošku, a Savez sastrane gledati i pokupiti samo vrhnje. Što od kotizacije, što od karata...

Da nije bilo rukometa u kojemu je Split prošao relativno loše, baš po tim pitanjima, možda bi grad pod Marjanom dobio domaćinstvo još prije tjedan dana. Ali, 'ki bi da bi'. Što bi bilo kad bi bilo, u državi nam vlada kaos na svim razinama, moćnici rade što požele, određuju upisnite, kvote i kotizacije prema vlastitom 'ćefu', a popuše uvijek oni o čijoj sudbini odlučuju.

Igrač, izbornik, navijači, teniski zaljubljenici... velika većina navedenih željela je Split, paklenu atmosferu kakva priliči četvrtfinalu Davis Cupa. Ne kažem da će u Poreču biti loše, daleko od toga. Ali 4.5 tisuće ljudi sa sponzorski dobivenim ulaznicama (a upravo tako će biti, jer što mislite kome će gospoda prvima osigurati ulaznice za susret kojeg će svi željeti uživo vidjeti?) gotovo je triput manji kapacitet od onoga kojeg bi pružio Split...

Ne pokazujte prstom u Kureta, iako me baš briga i za njega i za njegovu "vladu". Ima on poprilično putra na glavi, ali u ovom slučaju ne smije odgovarati za pravila igre koja su postavili neki drugi. Iako, ako se vratimo na razvlačenje priče do krajnje konvekvence... do onog dijela o davanju Arene na upravljenje američkoj tvrtci... izgleda da se bumerang vratio u glavu onima koji su ga i bacili.

Sto tisuća kuna, govore dobro obavješteni, izmamilo je podsmijeh na lica članova Upravnog odbora. Kako i ne bi, jer što mislite zašto sjede tamo gdje sjede, zašto je uspješan poduzetnik Čačić odlučio postati glavnim čovjekom baš teniskog saveza? Zato što zna gdje se krije lova, u tenisu, sportu od kojega u Hrvatskoj žive dobro svi, samo ne oni koji bi zaista trebali...