U Indian Wellsu je hrvatski tenis prvi put nakon dugo vremena imao dvije predstavnice u glavnom turniru. Dva nova imena za koje su sporadični pratitelji tenisa vjerojatno prvi put u životu imali prilike čuti. Obje su poražene na početku, ali u ovom slučaju rezultat nije bio važan.

Od prvog nastupa petnaestogodišnje Ajle Tomljanović na jednom WTA turniru nije se moglo više očekivati, a Petra Martić svoj je posao sjajno odradila u kvalifikacijama gdje je dobila mečeve u kojima se to od nje i očekivalo...

No, ono što je važnije jest - hrvatski ženski tenis nakon godina bezizglednog mraka zasjao je - nadom. I opet, samo za one koji ga prate malo slabije...

Ajla Tomljanović članica je juniorskog top 10 kluba, i to već dugo. Uglavnom je mlađa godinu ili dvije od ostalih koji se tamo nalaze, a to je na njenoj razini iznimno bitan podatak. Zamislite koliko ta cura tek ima mogućnosti za napredak. Svakako je riječ o jednom od najvećih bisera hrvatskog tenisa, o kojemu ste ovih dana imali prilike čitati. Otac Ratko, zlatni rukometaš iz Atene, kćer lijepa, pametna, nadarena... ima sjajne uvjete za razvoj ogromnog potencijala, trenira u jednoj od najcjenjenijih teniskih akadmija na svijetu (Bradenton na Floridi, akademija legendarne Chris Evert), članica je najjače agencije (IMG)... Ovoj curi zaista ništa ne nedostaje!!

No, to ste ionako već znali. Ako ništa, barem od prije nekoliko dana. Ajla Tomljanović pod budnim je okom hrvatske javnosti, no ono što je važnije - o njenom razvoju računa vode stručni i pouzdani ljudi...

Petru Martić također ste imali prilike pobliže upoznati. Prije dva mjeseca navršila je punoljetnost, no jedini pravi WTA rezultat (četvrtfinale) ostvarila je u prošlogodišnjem Portorožu. U Sloveniji je ostvarila pobjedu karijere (Zakopalova) i bilo je to jedini put kada je prošla prvo kolo na najjačoj teniskoj razini.
Na prvi pogled, njen razvoj nije sukladan potencijalu kojeg je naznačila na Junior Circuitu (prije dvije godine bila je 26. juniorka na kombiniranoj ljestvici!), ali i njoj ne fali ni meda ni mlijeka. Također je članica IMG-a, novaca i financijskih uvjeta joj ne nedostaje, iako se kuloarima priča kako bi od tenisa odavno odustala da joj roditelji u tome ne sprečavaju. Njen je problem, navodno, voljni moment. Što nije neobična pojava za tako mladu djevojku...

Međutim, smisao ovog teksta nisu Ajla i Petra, već cure koje se ovih dana nalaze u njihovoj sjeni, a s čijim talentom također treba računati. Neke od tih djevojaka prirodnom nadarenošću ne zaostaju mnogo ili uopće za svojim (manje-više) vršnjakinjama, ali kaskaju u uvjetima. Pod time, naravno, mislimo na novac.

Jedna od njih je Ana Savić, zamamna Splićanka koja je i najstarija u ovome društvu, ali ljudi koji je poznaju bolje od nas kunu se kako bi uz više pozornosti (pod time, također, mislimo na novac) bila mnogo bolje rangirana od trenutnog 294. mjesta na ljestvici.
Zapravo, kad malo razmislite bez upotrebe pomoćnih alata, na koji biste se broj okladili kada biste morali pogoditi njen renking? Sigurno ne unutar prvih 300, očekivali biste je negdje izvan top 500, zar ne?

E, pa vidite, u tome je poanta priče o Ani Savić, potpuno različite od gore navedenih djevojaka. Njen je teniski probitak uglavnom bio sveden na parolu "uzdaj se u se". Bez lobija, bez veza i poznanstava, bez dovoljnih sredstava, Ana nikada nije mogla bila članom jedne od skupih teniskih agencija. Ili akademija. Čak ni za adekvatan pristup Junior Circuitu nije imala mogućnosti. Njen će juniorski renking (985) prevariti, jer na tim se turnirima pojavljivala iznimno rijetko...

Priča o Ani Savić, zapravo je priča i o nekolicini tenisačica sličnog statusa. Osuđene na grčevitu borbu za sponzore koji bi im platili samo put do turnira, te se cure teško u potpunosti mogu posvetiti svom životnom pozivu. Jedna do njih je i Ema Mikulčić, sedamnaestogodišnja Čakovčanka koja je rezultatima na sebe svraćala pažnju još kao "pionirka", ali učestale ozljede i već opisani razlozi u prethodnom primjeru, učinili su je nepostojećom u juniorskom ITF-ovom registru!

Emi, Ani i sličnim primjerima nedostaje sve ono što i mnogim drugim primjerima iz pojedinačnog sporta u Hrvatskoj: sustavnost. Kod nas je situacija takva da se sportašima pozornost posvećuje tek nakon što ostvare veliki uspjeh. A takvo razmišljanje ne prevladava samo u sportskim krugovima, već i u medijima, među ulagačima... u cijelome narodu! Pitanje mentaliteta? Nemamo pojma...

Što god bio razlog, činjenica je da nadareni tenisači i tenisačice u Hrvatskoj nemaju mnogo izgleda za probitak, ako nisu sretnici koji su se rodili unutar imućne obitelji. Ili ako imaju ludog oca poput Srđana Ivaniševića koji je bio spreman založiti i vlastitu kuću, zbog frenetične uvjerenosti u sinovljev uspjeh...

Tako se cijela priča hrvatskog tenisa svodi na uvijek isti obrazac: tu i tamo iskočit će poneka Ajla Tomljanović ili Petra Martić, Indire Akiki ili Jasmina Tinjić! Cure koje su imale sreće pa su mogle živjeti tenis. No, samo će polovina od njih zaista uspjeti, neke će se putem izgubiti, a neke se jednostavno neće snaći u seniorskim vodama. Prirodna selekcija, kaže gospodin Darwin...

Ako već tako stvari moraju funkcionirati, zašto onda barem ne bismo proširili bazu iz koje će "evolucija" probirati najizdržljivije i najsposobnije? Zašto ne bismo imali više Silvija Njirić (trenutno 49. juniorka svijeta, a tko je čuo za nju?) ili Tereza Mrdeža? Sustav je rješenje, kao i u svakom pojedinom segmentu balade o Hrvatskoj na izmjeni dvaju doba u povijesti čovječanstva...

Sve dok će se u našoj predivnoj domovini sportaše prepoznavati i vrednovati samo po uspješnosti, nećemo imati top 30, top 50, pa čak ni top 100 igračice. Uz neke časne iznimke koje su više produkt osobnih ulaganja njihovih obitelji, nego sustavnosti rada HTS-a. Što je žalosno, jer u ženskom je tenisu mnogo lakše uspjeti nego u muškome. I mnogo ranije!

To je jasno svima, osim ljudima ljudima zaduženim za upravljanje hrvatskim pojedinačnim sportom. Uostalom, koga briga za pojedince, danas je kolektiv ono što je na cijeni, jer kako bismo inače mogli prebroditi globalnu krizu, ako jedan drugome ne bismo - stezali remen?!!

Hrvatska je zemlja prepuna djevojaka i mladići koji se raspadaju od afiniteta za sport, ljudi s ovih prostora uvijek su bili maštoviti i originalni. No, sustav nam je uvijek bio rak rana. U vremenima kada teniski oronula Velika Britanija donosi pravilnike kojima će plaćati sve mlade tenisače, ne bi li djecu motivirala na bavljenje time sportom - kod nas je tenis u zapećku interesa.
Sve dok Čilić ne uđe u top 10, a Ajla Tomljanović ponovo - po načelu reciprociteta velikih teniskih akademija - ne dobije pozivnicu za jedan od velikih turnira.

Tada će, na pet minuta, opet postati iznimno zanimljiva, priča za naslovnice. Ono što Savić ili Mikulčić neće nikada postati, jer koga u ovoj zemlji zanimaju ljudi koji do uspjeha žele doći radom i svojim sposobnostima...