Središnji teren bio je tih poput Poljuda nakon Danske. Tišina i vjetar... Ne bura, već rasparani zrak od Roddickovih prvih servisa.
Bili su spremni odustati, a ekipa s bivšeg Henman Hilla već je prežalila novog vlasnika imena omiljenog im brdašca - mahali su u kameru spoznavši da život ipak ide dalje...

A onda je Amerikanac Andy, kod 6-4 i servisa za meč, napao Murraya po bekendu i zalijepio se uz mrežu, onako kako je to činio cijeli susret i ostavljao protivnika bez rješenja na pasingu s te strane. K'o za inat, Škot Andy stavio je dijagonalu na vanjski dio bočne linije i opet zapalio usnule ljepotice na tribini. Nada nije dugo živjela, Andy Roddick već je u sljedećem poenu osigurao treće finale Wimbledona u životu...

Nasmiješniji je zapravo ispao Hewitt. Ne napeti Murray, ne cijela engleska nacija koja je patila sa jednim običnim Škotom, pa čak ni oni luđaci koji su ispljuvavali po dvadeset tisuća funti za kartu na crno. Australac kojemu je uvijek nedostajala pokoja daska u glavi obrukao se podcjenjivačkom tvrdnjom o Roddicku, navodno istom igraču kakav je uvijek bio.

Ni blizu! Ali, nema šanse za nabrajanje onoga što je već previše puta spominjano, A-Rod je u najboljem stanju u životu, no oni koji ga ne vole nikada mu to neće priznati, koliko god puta ponavljali. Imao je danas baš sve što je trebalo, a imat će i još neko vrijeme. I suprotno od uobičajenog u Murrayevim mečevima, što je meč više odmicao, to je on bolje servirao!

Finale, treće finale. Glupa i na nemamo-pojma-čemu utemeljena poslovica mudruje o sreći koja se pojavljuje baš na tom 'jubilarnom' pokušaju. Ali, kako, kad ga čeka Federer, jedini čovjek na svijetu kojega ne zna pobijediti? Jedno je sigurno - ako će mu na mrežu dolaziti često kao danas Muzzi, provest će se očajno loše...

Murray je pružao priliku, vraćao poluvisoke lopte i uglavnom bio premekan. A očekivali smo da će se takvim na kraju pokazati njegov imenjak.
Sada će ga progutati mrak neuteženog engleskog kompleksa, jer pet puta... E, pet puta je ipak malo previše! Zeko je ostao posljednji sa zamotanim poklonom i smije se napaćenim budalama sa sigurne, sedamdesetjednogodišnje distance...

Andy M. napustio je teren što je brže mogao, u posljednji trenutak sjetio se odmahnuti publici, jer žurio je porazbijati svoj dio svlačionice. Od početka je bio neuobičajeno nervozan, vrištao, psovao, udarao reketom o mrežu i nervirao se za stvari koje mu obično ne bi stvarale toliko psihičkih problema. Tri je tjedna tupio da ga hajka ne zanima, no nažalost, mlatio je praznu slamu.

Pritisak je na Otoku najučestaliji razlog smrtnosti velikih teniskih karijera. Henman bi vjerojatno otišao bar jednom u finale da nije morao igrati protiv šesdeset milijuna frustriranih vikend-znalaca.

Ali, to je njihov problem, stvar zbog koje im se svijet danas zlobno smije. Britanija je toliko godina terorizirala (i još to čini) ostatak svijeta, a kada dođe vrijeme da i oni malo pate, nitko nema ništa protiv.

Uostalom, Roddick je meč poput ovog, na istom ovom mjestu, već igrao tri puta u životu. Murrayu je bio prvi. Nije uspio, pa što?! U normalno svijetu - ništa. U Engleskoj, katastrofa.
Smrt hrabrog srca, škotska izdaja... i tisuće naslova poput spomenutih! Krv će mu popiti i stvoriti kompleks polufinala. Jer, oni su takvi, okorjeli sado-mazohisti. Uživaju u svojoj patnji, jer se barem tada, nakratko, osjećaju živima...