Pružio je ruku protivniku i najbrže moguće prekoračio reklame pored terena, traživši izlaz iz dvorane na sporedna vrata. Tamo gdje izlaze posebni gosti i fotoreporteri, a ne igrači. Nekoliko minuta kasnije krenuli smo prema istom tom izlazu... U sjeni vip tribine vidjeli smo njega, sjedio je u mraku naslonjen leđima na drvenu ogradu, s rukama na glavi i netom polomljenim reketom izloženim pola metra pored. Osjetili smo nelagodu, jer Rokovo lice jasno je oslikavalo kakav se pakao upravo odvijao u zakuhaloj glavi...

Neugodan i za Nadala
Sjećate li se prošlogodišnjeg umaškog turnira? Meč Karanušića sa Argentincem Maximom Gonzalezom bio je jedan od duljih, jedan od zanimljivijih, išao je u u tie break trećeg. Hrvatski je tenisač imao break prednosti u tom odlučujućem setu, ali već tada, u dobitnoj situaciji, počeo je gubiti borbu sa jednim drugim protivnikom, onim protivnikom zbog kojeg je u jučerašnjem susretu protiv Mathieua kod 5-5 u trećem, samome sebi poručio "sigurno ćeš izgubiti"...

- Svaki moj meč je velika borba sa samim sobom. Čim se dogode prve pogreške, počnem se dovoditi u probleme - "spuštati" se, vrijeđati i stavljati u jedno općenito negativno stanje.

Priznao nam je to samo nekoliko sekundi nakon što je rekao da samoponižavajući rituali nemaju toliko velikog utjecaja na igru kako izgleda. Dakle, ne oscilira samo Rokov tenis, nisu tu samo problemi održavanja razine igre, za koju je i Rafael Nadal nedavno konstantirao da su toliko veliki kako je i njemu, prvom tenisaču svijeta, u određenim dijelovima susreta bilo teško igrati protiv Karanušića!
Prave poteškoće nalaze se izvan čisto sportske domene.

Sjećate li se prošlogodišnjeg Wimbledona? Roko Karanušić napravio je rezultat karijere u All England Clubu, ušao u drugo kolo gdje ga je čekao Feliciano Lopez, tenisač i odličnoj formi, s fantastičnom servis-volej igrom, koji je na travi Wimbledona i ranije imao vrlo dobre rezultate. Roko je taj meč izgubio, što je bio potpuno očekivan rasplet, no neočekivan je bio repertoar psovki koje su hrvatski gledatelji morali slušati u TV prijenosi.
Ne zabrinjavaju nas ružne riječi, iako je toga dana legendarni Mićo Dušanović umalo dobio moždani udar. Molio je boga da Roko što prije izgubi kako bi se naše moralno sofisticirane gledatelje oslobodilo verbalnog pakla kojemu su bili izloženi! No, kada je zbog istih stvari kazne dobijao Ivanišević, onda je to bilo simpatično...


Sablažnjeni gledatelji
Bilo kako bilo, Karanušić je toga dana sablaznio TV gledatelje. Iako nismo pobornici moralnog propovijedanja, složit ćemo se da je ponašanje u tom meču bilo iznimno kontraproduktivno. Što je očekivao, pregaziti Lopeza? Sve mu je smetalo toga dana. Trava, vjetar, sunce, oblak, reket, protivnik...pa opet trava!
Kao i jučer: svako malo Roko bi reflektorima u Ledenoj dvorani uputio pokoju naturalističku recitaciju. Odskok lopte, reket, reflektori... Sve mu je, ponovo, smetalo, a najviše od svega - on, sebi samome.

"Ma pun si samopouzdanja!", doviknuo je nakon promašenog pokušaja za izravnoi poen. Pritom je zaboravio da je prvi set spasio winnerom kakvog se ne bi posramili ni top 10 igrači, a on ga je zabio u trenucima kad smo ga bili spremni prekrižiti.
No, zaboravio je...

Zaboravio je jer pamti samo loše stvari! Kako i sam kaže, brzo upadne u negativistički koncept i izgubi živce, što je u tenisu luksuz kojeg si nitko smije priuštiti.

- Igra mi oscilira od vrha do dna, u mojim je mečevima doslovno sve moguće. Imam strašne rupe, potpuno oprečna razdoblja, a tako je teško igrati na visokoj razini.

Da je smireniji, možda bi bilo drukčije. A možda bi bio smireniji da igra konstantnije. Kokoš ili jaje. Nismo dovoljno pametni za ovaj rebus, teško nam je dati suvislo rješenje. Uostalom, kako ćemo, ni sam Roko ne zna kako si pomoći, a jedan od razloga je i što se dobrog dijela meča uopće - ne sjeća!


Incident na challengeru
Poznata je stvar kako ljudi koji se iznimno emocionalno angažiraju u određenim događajima, trenucima ili obiteljskim svađama često bilježe gubitak pamćenja! Da je Karanušić veliki emotivac, to je valjda svima jasno. Nikada nećemo zaboraviti zagrebački challenger, također iz prošle godine (neupućeni bi, čitajući ovaj tekst, mogao zaključiti kako je Roko u 2008. ispao iz prvih tisuću tenisača, a ne da je prvi put u životu zakoračio u top 100!).

Susret četvrtfinala protiv Belgijanca Rochusa, kasnijeg osvajača, meč iz kojeg je izašao poražen. I neviđeno divljanje terenom, toliko je Roko tada bio prevršio mjeru da se spomenuti susret u teniskim krugovima još nije prestao prepričavati.

Bacao je reket, psovao, vrijeđao samog sebe, svađao se s publikom, raspucavao udarce... Bio je to možda i najgori primjer specifičnog stanja u koje često, ma gotovo uvijek, upadne za vrijeme svojih mečeva. Jednog je bezobraznog gledatelja pozvao na teren, na šakački obračun. Nakon susreta, izvan igrališta, prošli su jedan pored drugog kao da se ništa nije dogodilo.
Roko se, vjerojatno, nije sjećao, kao što je zaboravio i deset izgubljenih servisa u jučerašnjem tie-breaku prvog seta. Deset mini-breakova, deset od prvih deset! Da se meč igrao na zemlji, možda bismo i shvatili, da je Mathieuov početni udarac mlitav, pronašli bismo objašnjenje... Ali, Francuz ima iznimno jak servis, no Roko ga je krotio prema potrebi, zabivši nekoliko prekrasnih winnera na povratu servisa. I što se dogodilo? Nakon odlično odigranog prvog seta, umjesto da počne vjerovati u svoje mogućnosti, upao je u glib negativnosti. Odmah nakon prvog sljedećeg promašaja...

Tenis je specifičan sport. Jednog dana izjavit ćete da igrate svoj najbolji tenis, sljedećeg ćete uvaliti pedeset neprisiljenih i priznati kako vam je to bio najgori meč u karijeri. Tako to ide u bijelom sportu, tamo uspijevaju uporni radnici s talentom koji su naučili kako se nositi s trenucima u kojima ne mogu napraviti baš ništa što zamisle.
Mišljenja smo kako Karanušićev "zec" leži baš u tom "grmu" - svjestan je neosporno velikog talenta kojim je obdaren, ali izgleda da ga nitko nikada nije usmjerio na katastrofalnu sposobnost tolerancije. Da ga ne znamo, na trenutke bismo pomislili da je riječ o razmaženom dječačiću koji radi drame svaki put kada stvari ne krenu zamišljenim putem.
Roko mora postati svjestan da ponekad igra vrlo agresivan tenis koji stvara mnogo neprisiljenih pogrešaka. Oni koji zabijaju puno više winnera od UE-a nalaze se među prvih pet tenisača svijeta i čine jedan promil ukupne svjetske teniske profesionalne populacije!
Svi bismo htjeli biti najbolji na svijetu u onome što radimo - ja bih htio pisati mnogo bolje tekstove nego što to činim, a od Žute loptice napraviti najpopularniji i najposjećeniji teniski site u svemiru. No, znam da su to teške zadaće koje nisu neostvarive, ali iziskuju puno ispravnih i pogrešnih koraka.


Slika za pamćenje
Roko Karanušić, uvjeravaju nas iskusnije kolege, dobar je dečko koji ne bi ni mrava zgazio. No, kada se pojavi na terenu, djeluje kao teksaški ubojica motornom pilom kojemu su, iz sigurnosnih razloga, omiljeni alat zamijenili - reketom! 
Jedna nam je slika posebno zapela za oko - trenutak samog kraja jučerašnjeg meča protiv Mathieua. Hodao je prema mreži i rukom snažno zamahnuo, namjeravao je razbiti i drugi reket. Ali nije, suzdržao se! Znači, moguće je staviti pod kontrolu emocije i, očito, vrlo impulzivni karakter. 
Ne da je moguće, već nužno, on to mora biti u stanju učiniti! I zbog sebe, ali i onih koji vole tenis. Na njegovom meču jučer ih je bilo tek tristotinjak, pokušajte pogoditi zašto. Znali su što će se dogoditi i bez gledanja...

Znali smo i mi, pa ipak, prizor iz mračnog prostora iza VIP tribine bacio nas je u razmišljanje. Htjeli smo ga uslikati takvog slomljenog, ali jedan stariji gospodin zamolio je:

- Nemojte, nemojte ga slikati takvog. Pustite ga na miru.

Bio je u pravu, takvog Roka nitko ne bi trebao vidjeti, a najmanje on sam.