Oprostite, ali nije mi jasno zašto mi pred oči stalno dolazi 2005. Godina najveće slave hrvatskog tenisa nakon Wimbledona kojeg je uzeo Goran. Neka se Niki Pilić ne uvrijedi. Nije mi jasno, nešto kao Miletu u onom poznatom spotu gdje mu žena kroz balkon na glavu baca ostatke tampona...

Zapravo, nije mi bilo jasno. Perfekt, jednostavni. Prošlo svršeno vrijeme. Čin koji ga je učinio takvim bila je HTV-ov specijal posvećen Davis Cup susretu koji počinje danas. Nešto vam je čudno? Naravno da jest. Kada je naša javna kuća (svaka sličnost je slučajna...) posljednji put ostavila toliki prostor nekom teniskom događaju, a da on nije bio rodijački i sponzorski ugovoreni prijenos finala ili polufinala određenog strateški važnog turnira?

Bezobzirni snimatelj
Pa, recimo... 2005.?! Tako se, naime, najavljuju važni događaji. Studijskim emisijama i razrađenim prilozima. Ok, bilo je i boljih, ali pustimo kvalitetu i gledajmo Mirni u njedra. Sretnim me, uostalom, učinila sama činjenica što je prosječan izgubljeni državljanin RH mogao večeras dobiti polusatnu kompletnu najavu onoga što će sutra početi na jednom od najsjevernijih točaka opustjele hrvatske obale. Ne pretjerujem. Odvratno je, svi pobjegoše u Crnu Goru. Ne bez razloga...

Dakle, priča ide nekako ovako - ždrijeb u Istarskoj sabornici je, a fotoreporteri jedan drugome zabijaju lakat pod rebra. I što je novo, pitat će cinici među vama? Ništa. Osim što se sada među pankerski nastrojene 'fotiće'  ubacio i jedan kamerman. Naravno, snimatelj Hrvatske televizije. Uletio je u kadar vašem surogat-all-round-novinaru koji glumi čovjeka za sve i onemogućio mu nekoliko ekluzivnih fotografija.

Voditelj press-centra i glasnogovornik HTS-a Igor R. bio je na rubu bijesa. Inače, vrlo smireni i uglađeni gospodin, bivši novinar, jedini koji je ispratio svih dvadeset Umaga u povijesti tog turnira. I on je izgubio živce, što televizijskim novinarima i njihovim vizuelnim pratiteljima često nije baš nikakav problem...

A naročito ako je u sali 31 stupanj Celzijev, sparina, krdo razularenih plaćenika sa samo jednim zadatkom - napraviti posao bolje od konkurencije! Takvo je, naime, u četvrtak vladalo zanimanje za tenis. Pa je HTV opalio specijal u smiraj dana, dokumentarackoji je sa srcem pokušao obgrliti temu što je šire moguće...

Tupkanje po ramenu
Negdje u sredini ove priče smjestio se Antonio Veić. Ne pitajte me zašto, ali neobično mi je drago uvijek kada imam priliku komunicirati s dotičnim momkom. Tipkao sam usred Sabornice jednom rukom izjave Jamesa Blakea i 'Little Maca', a drugom bilježio fotografije označene pramenovima kose gorenavedenog snimatelja. Odjednom, netko me lupnuo po ramenu. Okrenuo sam se udesno... nigdje nikoga.
"Pas mater..." krenulo je verbalno zagrijavnje. Naravno, ne naglas.

Kad ono opet 'tup'. Pogled ulijevo i - Toni na vidiku!
"Gdje si care, što ima?!", rekosmo gotovo uglas.
Znao sam da ima nešto važno za reći. Trenirao je, on i Dodig, na terenu gdje će za nešto više od 24 sata od tog trenutka Hrvatska repka opet krenuti pisati povijest. Vejo je u to uvjeren kao u sutrašnju zoru...

- Podloga je super, ali da znaš kako Karlo igra!!?! Ma, zgazit ćemo ih, Ivo igra fenomenalno! Ne može fulat, ni servis ni forhend...

Antonio ima detektivsku crtu. Zna prepoznati red veličine i smjestiti ga na pravo mjestu u univerzumu. Iako bi na prvi pogled čovjek rekao - taj samo malo voli pretjerivati. Ako je i istina, barem to radi na zanimljiv način!

Zgazit ćemo ih, ostalo mi je brujati glavom. Kaže tip koji je sat ranije stajao nasuprot Ive Karlovića, tipa kojemu prepuštamu sudbu u ruke. Budućnost zabrinute teniske nacije. A ima nas...

Sjećanje na Carson ne blijedi
O, ima nas! Nitko nije, uvjeren sam, propustio dokumentarac u 11. Trajao je samo pola sata, ali gutali smo. Nije bio remek djelo, ali novinarske legende jurile su iz hotelskog predvorja pogledati ga. Ne zbog Mirne, ne zbog stila snimanja. Pa zašto onda?

Zbog 2005.! Godine kada su nam se svi izmicali, a ponajviše ždrijeb. Jedini je problem što je Radek Štepanek malo upropastio ovu priču drastično smanjivši izglede Čeha za polufinale gdje bismo bili domaćini. Ovako je odlazak na argentinsku zemlju velika izvjesnost, ali...

Ali, ljudi, sjećate li se 2005. i Carsona? Svi su nas tada prekrižili, Ameri su morali proći dalje s peticom. Četiri godine kasnije već u četvrtfinalu gledam dva koraka previše unaprijed, ali sada za to imam i pravo. Zašto? Hm, sad kad malo razmislit, nemam objašnjenja. Valjda me usisala manija, najveća teniska manfija druge polovice ovog desetljeća. Ameri bez Roddicka u Hrvatskoj. Prilika za polufinale...