liži se prvi grand slam turnir sezone, a redakcije smišljaju što originalnije moguće najave, uvode i osvrte na njegovu povijest. Australian Open jedan je od onih turnira koji budi mnoštvo emocija u gotovo svakome od nas, bili mi povremeni gledatelji, strastveni fanovi, novinari ili sami tenisači.
Jedan od trenutaka koji će još dugo godina biti noseća slika Aussije u sjećanju svakoga od nas jest polufinalni dvoboj Federera i Safina iz 2005. Rogeru je prethodna godina bila najbolja u karijeri, započeo ju je kao drugi svjetski tenisač sa nekoliko stotina bodova iza Andy Roddicka, a završio uvjerljivo ispred ostalih. Bili su to dani u kojima su začete priče u najboljem tenisaču svih vremena...

I onda je "vanzemaljac" naletio na ludog Marata! Izgubio je u pet setova, bio je to prvi od samo tri poraza (Nadal, Gasquet) koje je Fedex doživio te 2005. godine, ali svaki od njih imao je svoju priču i odjeknuo poput nuklearne eksplozije u cepter loncu! Poraz prvog tenisača svijeta tada je bio novost koju nitko nije propustio objaviti, pa čak niti u rubrikama koje su sa sportom imale povezanosti otprilike onoliko koliko pripadnici glazbene skupine Let 3 imaju veze sa prvom pričesti!...

Ne tako davno, o švicarskom tenisaču pisali su se popularno-znanstveni eseji koji su tražili put do njegove formule savršenstva. Divili su mu se sportaši i obični ljudi diljem svijeta, a usporedbe sa prijašnjim velikim tenisačima postajale su sve besmislenije...
A onda je netko u teniskom vrhu shvatio kako sve to postaje - dosadno. Dosadno do zla boga. Primijetili su da se čak ni sam Federer više nije iskreno radovao pri osvajanju turnira, ma ni pri osvajanju grand slam turnira. Tražili su izlaz iz gliba totalne nezanimljivosti u koju je svjetski tenis, po njihovu mišljenju, bio upao. Televizijska gledanost je strmoglavo padala, veliki sponzori raskidali ugovore sa ATP-om, tenis je počeo odlaziti u zapečak javnog interesa, nikoga nije zanimao sport u kojemu pobjeđuje uvijek isti čovjek..

Nije mi poznato kada i gdje je sastavljena antifedererovska "urota", ali uvjeren sam da je sastavljena. Podloge diljem svijeta počele su bivati sve ujednačenijima, u hard se stavljalo sve više "gripa", favoriziralo se zemljane turnire na visokim nadmorskim visinama ili one na čiji je osnovni sloj navučen tek alibi-premaz leša...
Odjednom se u vrhu pojavilo brdo Španjolaca, sve odreda kvalitetnih tenisača, ali sa naglašenim baselinerskim karakteristikama. Istovremeno, jedan je drugi Španjolac započinjao svoj životni uspon. Rafael Nadal tih je mjeseci prvi puta ozbiljno iskoračio na veliku osvijetljenu pozornicu...

Federer se morao početi privikavati na niz novih top 30 igrača, jedan drugome "k'o od jaja jajetu" sličnih: svi su sve mogli istrčati, natjeravati se do besvijesti po osnovnoj liniiji, što su im novi uvjeti uvelike omogućavali. Dapače, tajni plan iz 2005. računao je upravo s tim! Federerovu servis-volej igru treba izbaciti iz ravnoteže, raniti ga tamo gdje je najjači, a podlogama dati što više grubog sloja koji koliko će dobro primati top-spin, toliko će i sjajno usporavati genijalne groundstroke udarce koje je Roger izmišljao s "obje strane".

Top spin ključan je pojam ove priče. Udarac koji se najčešće koristi na zemljanim podlogama. Izvodi se tako da se lopticu, s posebno prilagođenim hvatom reketa, udari po njenoj gornjoj površini, dajući joj rotaciju "prema naprijed", koja ima svrhu udaljivanja protivničkog igrača od osnovne linije. Popularan je na crvenoj prašini iz razloga što se njegovim korištenjem omogućava upotreba cijelog niza drugih mogućnosti, ponajviše "drop-shota". Sjajno oružje za srediti upornog, tvrdog, čvrstog baselinera...

Rafael Nadal podigao je top spin na novu, dotad neviđenu razinu. Izvodeći ga sa ekstremno nabildanom lijevom rukom, on je taj udarac doveo do savršenstva. Uskoro je, ponajviše zbog njega, ali i dotad neviđenih defenzivnih, kontraških sposobnosti, postao jedan od najboljih igrača zemljanih podloga ikad viđenih. Nije prošlo mnogo i Rafa je već srušio višedesetljeni rekord po uzastopnom broju pobjeda na omiljenoj mu površini...

Nikad pretjerano odvažni ljudi u vrhu organizacije teniskih profesionalaca proživljavao je rijetke trenutke zadovoljstva. Plan je napredovao onako kako su oni to htjeli: Roger je, na usporenim podlogama, sada za svaki poen morao raditi gotovo dvostruko više nego prije. Volej više nije predstavljao finalno rješenje, jer tenis je sada obilovao igračima koji su čitave dane uvježbavale isključivo passing udarce. Rada Nadal bio je njihov novi idol, ali problem je bio - jedino mjesto gdje je mogao stati u rečenicu sa apsolutnim gospodarom teniskog svijeta još je uvijek bila samo zemlja...

Tada je slabo upravljački, ali sjajno špekulantski nastrojena gospoda iz ATP-a odlučila izvršiti i posljednju ofenzivu. Njen ishod zorno smo vidjeli na posljednjem Wimbledonu, jedan mi se grafički statistički prikaz posebno urezao u sjećanje:
Nemam pojma tko je igrao, vjerojatno Federer, a realizator prijenosa odlučio je podijeliti s nama impozantan podatak, podatak zbog kojeg sam uvjeren da je "crni niz" najtalentiranijeg tenisača u povijesti samo dio velike zavjere.
Na ekranu je, naime, usporedno prikazan Federerovi prvi servis, kako je on izgledao 2003., a kako 2008. godine. Razlika je bila dramatična: servis iz 2008. odskakao je znatno više, a nije dobijao ni onoliko na brzini pri dodiru s podlogom kao što je to dobijao na početku Rogerove dominacije u All England Clubu. Nedužna televizijska grafika razgolitila je urotnike do gaća! Vrlo raširene pretpostavke o "usporenoj" travi prilagođenoj baselinerima i Nadalu (kojeg se ionako neobično favoriziralo postavljenjm na iz davnih dana najsporiji teren Wimbledona, teren broj 1) sada su bile potvrđene gotovo neoborivim dokazom!!!

Maske su pale, konačno smo shvatili tko je smjestio Rogeru. Isti onaj profil ljudi (sada sa drugim gazdom) koji će morati izmisliti novi plan. Jer, sve nam se čini da su u svojoj zavjeri malo pretjerali gurnuvši najljepši sport na svijetu u potpuno drugu krajnost.
Što o tome misle istinski poznavatelji bijelog sporta možemo posvjedočiti u lipnja kada u Wimbledonu "dosadni" Federer za svaki as, slice, poluvolej ili chip&charge ponovo bude nagrađen pljeskom dostojnim najvećih umjetnika...