ali na terasi Materade sjedili su dva tipa koja vole razgovarati.
Stisak ruke Zlatka Mateše bio je čvrst, odmjeren i s pogledom u oči. Jedan sam od onih koji donose predrasude o osobama koje upoznajem, već na temelju prvog dojma stvaram stav. I rijetko kad me prevari. Mateša je svakakav, ali tada je dao do znanja da je častan čovjek.

Desno od njega stajao je Slavko. Zapravo sjedio pa ustao. Rasberger. Kolega iz Slobodne Dalmacije na inteligentan je način pokušao razvezati jezik jednom od najsimpatičnijih direktora turnira u svemiru. I donekle uspio. Alfa i omega Umaga, koji na tom mjestu sjedi već dvadeset godina, u svih dvadeset izdanja prvog hrvatskog ATP turnira, ipak se nije raspojasao. Bio je susretljiv, nasmijan i spreman prihvatiti šalu, no ne i zagristi udicu.

Ako je Edi Štifanić tih dana izgledao kao Golijat, danas se njegov renome može mjeriti s Ben Gurionom. Da ostanemo u okvirima paradigme usporedbe. Beskompromisni vojskovođa i političar koji je imao cilj i ostvario ga, izgradio Izrael pritom satravši jednu višestoljetnu tvorevinu.

Poreč, ako niste znali, ozbiljno kotira kao kandidat za dobivanje ATP turnira već od sljedeće godine! Kuloarske priče sve više djeluju pouzdano, jer signali koji to potvrđuju uskaču sa svih strana. Slavko je konačno najavio zaokret, jedan od najboljih poteza koje je itko ikada mogao napraviti u hrvatskom sportu, prebacivanje Umaga na betonsku podlogu već od sljedeće godine, ali to ste ionako već znali...

No, nije li vam malo čudno što se takva, odlična ideja pojavila baš sada? U vrijeme kada je Poreč i treći put zaredom dobio pravo organiziranja Davis Cupa, na oduševljenje Čačića, Štifanića i HTS-a, zdvojnost stručnog stožera reprezentacije i veliko razočaranje teniskih zaljubljenika i navijača u Hrvatskoj...

Treći uzastopni DC, baj d vej, besprijekorno organizirani, fantastična će biti preferenca pred ITF-om, ali i ATP-em!

One ugodne večeri na Materadi Rasberger je djelovao smireno. Pitanje ga nije izbacilo iz ravnoteže, no odgovor je bio pripremljen i odmah se niz usne spustio u toplu porečku noć. Kako to, zar nije trebao biti barem malo zatečen ako mu je to bio zaista prvi glas, kako još i danas uvjerava sve ljude oko sebe.

Istraturist, vlasnik licence turnira u Umagu, u većinskom je vlasništvu Zagrebačke banke. Radimir Čačić, predsjednik HTS-a, poslovni čovjek o kojemu su napisane kartice i kartice teksta samo kako bi se pobrojale sve njegove tvrke. Svojevremeno je - navodno - govoreći u San Pedru, na okupljanju iseljeničkih Hrvata u Americi, navodno bez imalo ustezanja ustvrdio da se u domovini poslovi dijele šakom i kapom među političarima raznih tabora, već prema dogovoru.

Svašta Radimiru možemo predbaciti, ali nos za posao i obrtanje love nikako ne. To mu je jedna od najjačih karakteristika i nemojte zato tupavo vjerovati da u trostruki deal s Porečom i Štifanićem ulazi bez dobre računice.

Poreč je spreman preoteti turnir Umagu, što god pričao Rasberger. I ukaže li se prilika, učinit će sve što može da se to i ostvari. Imidž su izgradili, dvoranu imaju, a dogodi li se takav rasplet, Slavku će ostati doživotna glavobolja: "jesam li se ideje o betonskoj podlozi trebao dosjetiti ranije?"
Iako svejedno nisam potpuno siguran bi li i tada hrvatski tenisači počeli dolaziti u Umag...