A onda su počeli odlaziti veliki sponzori, posljednji od kojih Mercedes. Nastala je panika u vrhu, počelo se kopati za ljudi sposobnima spojiti marketing i 'štancanje' love, a kada pred očima počne svjetliti zelena boja novčanica, na ideale se lakše zaboravlja...

Uostalom, zašto bi se bijeli sport, kao sitan dio ovog ružnog globalnog mozaika, razlikovao od cjelovite slike? Neoliberalistički model svijeta u kojemu živimo ne razlikuje se mnogo od Mussolinijeva fašističkog korporativizma. Ne bi nas to previše zanimalo, barem ne na ovim stranicama, da njegovi pipci nisu zašli i u svijet tenisa. Ove godine više nego ikada...


PROBLEM BROJ 1

Roddick-nadalova buna, koja bi uskoro mogla prerasti u sveopći štrajk, ne predstavlja tek sporadični hir dvaju ozljedama nagaženih tenisača. Njihovi kolege (i kolegice!) dižu glas protiv ATP-a i ITF-a od samog početka sezone, a za to imaju i jako dobre razloge...

Najsvježiji je prenatrpanost kalendara, sezona traje od 5. siječnja do 5. prosinca...

- Ništa novo. To nije ni nova ni najsvježija tema. To je problem koji imamo već dugi niz godina, ali su - eto - Roddick i Nadal odlučili sad o tome pričati i u javnosti. Samo me jako smeta jer je baš Roddick bio taj koji je do prije par godina govorio kako bi on volio da postoje turniri i u prosincu! - objasnio je Ivan Ljubičić

Štoviše, A-Rod je ove godine (uz dugo ozlijeđenog Davydenka i Del Potra) odigrao najmanje (15) turnira od svih top 10 igrača! Nije ga bilo nekoliko tjedana nakon Australije, zemljana sezona sastojala mu se od dva turnira, pauzirao je mjesec dana poslije Wimbledona i US Opena... I onda se baš on odlučuje uzimati mikrofon?

No, na koncu konca, to i nije važno. Tko god govorio, problem ostaje. Tenisači se ozljeđuju kao nikada prije, a pregršt ovotjednih odustajanja (na turniru iz najvrijednije ATP-ove zbirke!) potvrđuje da se nešto ozbiljno događa.
Uostalom, pogledajte i sami, u Šangaj zbog ozljede nije doputovao Murray, a Federer je odavno osigurao Masters, učvrstio prvo mjesto i odlučio posvetiti se očinstvu do samog konca sezone.

- ATP tu ne može ništa. Imamo turnire koje imamo i moramo ih negdje staviti. Na igračima je da biraju (kad to mogu) koje turnire će igrati - kaže Ljubo.

U međuvremenu, ugled i sponzorske ugovore tenisa moraju spašavati neki drugi dečki, a njima se ponekad baš i ne igra kada to od njih traže šefovi. Što nas dovodi do sljedećeg velikog problema: mogućnosti izbora!

Nova pravila rangiranja toliko su komplicirana da je potrebno višestruko, detaljno isčitavanje za polovično razumijevanje. Prave implikacije shvaćaju se tek na konkretnim primjerima, sada, na samom koncu sezone koju je obilježilo tjelesno raspadanje jednog od najatraktivnijih igrača koje je ovaj sport ikada imao. Naravno, Rafe...


PROBLEM BROJ 2

Možda ste znali, ali veća je vjerojatnost da niste: famozno top 30 pravilo, naime, pripadnike tog društva s kraja 2008. obvezuje na nastup na prvom turniru iz serije 500 nakon US Opena. To su bili Peking i Tokio, a vi sami zaključite koliko je igrača tamo došlo s pravim motivom. Eto vam rezultata...

Osim toga, vrhunske tenisače tjera se da nastupaju na doslovno svakom 1000 turniru te Grand slamu, a opravdati ih mogu samo debelo dokumentirane ozljede.

- Ono oko čega sam se ja borio, a i dalje stojim iza toga, jest da treba pokušati dati igračima veću slobodu biranja koje turnire će igrati, a ne da ih se primorava igranje turnira kad su nespremni ili ozljeđeni - otkrio je Ljubičić.

Moć birokratskog guranja njuške u sferu privatnog života ovdje, međutim, ne staje. Sigurno se sjećate kako su početkom godine Serena Williams, Andy Murray i mnogi drugi burno reagirali na nove antidoping mjere prema kojima svaki tenisač mora ITF-u na raspolaganje odvojiti sat vremena svog slobodnog vremena, u bilo koje doba dana, a za potrebe možebitne doping kontrole!

Vrhunac tjeranja ljudskih prava u zapećak dogodio se tijekom US Opena (koji pak potpada pod ingerenciju ITF-a) kada je organizacijski odbor igračima tijekom turnira zabranio korištenje Twittera!?!

Prava i slobode gaze se nemilice, a sve zbog 'višeg cilja', održavanja skupih sponzora koji najveće zvijezde žele gledati jednako raspoređene uzduž cijelog kalendara.
U takvom rasporedu odnosa, ljudi u odijelima ipak su prisiljeni malo i balansirati na žici. Pa tu i tamo naprave poneki kompromis i iskreiraju nova pravila rangiranja koja su od vrha muškog tenisa (govorimo o prvih 100 na svijetu) napravila vrlo izražen kastinski sustav!


PROBLEM BROJ 3

Na turnirima iz najniže kategorije, a to u ovom slučaju znači da govorimo o 250-icama, više nećete vidjeti najveće zvijezde Nadala, Murraya, Federera i slične. Samo se Đoković pojavio u Beogradu i to zato što je njegov (su)vlasnik!
Dapače, nećete tamo gledati ni dečke koji su samo korak iza njih, a već su se počeli (valjda opravdano) smatrati gospodarima svemira.

Turniri poput Umaga, od kojih su neki imali i veći 'goodwill', ugled i tradiciju, svedeni su na proširene challengere koji zaista ne zanimaju nikoga.

- Gospodine Rasberger, vi morat shvatiti da hrvatski urednici neće slati svoje novinare u vrijeme recesije na sedam dana u Umag zbog jednog Davida Ferrera!

Tako je glasila poruka kolege, vrlo jasna i nedvosmislena. Čitatelje zanimaju samo najbolji, a takva situacija do izražaja najbolje dolazi u Hrvatskoj.

Na cijelom Touru zbog novih pravila dogodilo se veliko raslojavanje na velike i male turnire. Baš kao u staroindijskim kastama, čijim je pripadnicima zakonski bilo zabranjeno miješanje!
I onda vam se na kraju jedne takve kaotične sezone pobune oni koji su zapravo i najmanje igrali. To se sigurno nije dogodilo iz njihove puke obijesti, nego jer i oni imaju vrlo velike i čvrste razloge za nezadovoljstvo.

Adam Helfant i društvo direktora turnira, stoga, neka oprezno razmisle o onome što će poduzimati u skoroj budućnosti.
Jer, nezadovoljnih je pregršt, kao i u svakom totalitarističkom režimu.

- Štrajk je posljednja stvar koju želimo poduzeti, ali nekad ste jednostavno pritisnuti uza zid - upozoravajuće su riječi Andya Roddicka.

Pitanje je hoće li biti ozbiljno shvaćene...