Porijeklom Gruzijac, ovaj je mladić frankenštajnovskog lica u prvom dijelu meča natjerao okupljeno mnoštvo u stanje opće začuđenosti...

U tim je trenucima, naime, Teimuraz Gabashvili imao dobar period svog izrazito napadačkog tenisa. Tenisa sa samo jednim planom: nema plana!
Taj je Rus jedan od najpoznatijih totalnih napadača koji danas postoje u bijelom sportu, a zašto ih nema mnogo pokazao je konačan rezultat. Iako je Gabaš većim dijelom susreta prikupljao simpatije senzaciji sklonog gledališta zbog rijetko viđenih bombi koje su Nadalu dolazile s njegove strane terena... na koncu je najboljem defenzivcu svijeta uzeo tek - četiri gema!

Autor ovog teksta nije mogao odoljeti pozivu kladionice, pa je u taj susret ušao s okladom na Rafinu pobjedu s razlikom od barem sedam gemova. Za taj izlet u svijet neizvjenosti postojao i dobar razlog, a o njemu čitajte u recima koji dolaze...

Teimuraz Gabashvili, Dmitrij Tursunov, Ernests Gulbis, Tomaš Berdych... Najpoznatiji su udarači tenisa na početku novog milenija! Jedini njihov cilj jest ubaciti protivniku izravni poen i to što je snažijim udarcem. Svi su izrazito jakog servisa i razornog forhenda, ali osim potpune agresivnosti, ne posjeduju gotovo ništa. Rezervne opcije: nula bodova...

Takav pristup donosi rezultate ako imaju dobar dan. Kad im je ruka samo malo manje raspoložena, loptice lete na sve strane, protivnici skupljaju poene i događaju se senzacionalni porazi koje ekipa ispred teleteksta naziva još jednom u nizu velikih teniskih namještaljki...

Kao što vidite, u kolopletu teniskih snaga kakav postoji u 2009. godini, momci kojima je na pameti samo silovanje žute loptice (ne portala, ne Ane Ivanović) dugoročno uglavnom ne prolaze dobro. Sugeriraju to njihovi trenutni renkinzi koju su u neskladu sa spektakularnošću njihov udaraca.
Gabashvili je 72., Gulbis nešto bolji, Tursunov već dugo pleše oko i malo preko ruba topa 30, a ni Berdych nikada nije napravio ono što su mu stručnjaci predviđali...

Kako je riječ redom o relativno mladim momcima, slobodno možemo zaključiti da u današnjem tenisu jednodimenzionalni pristup - ne prolazi! Ne s tolikim Španjolcima i Argentincima u vrhu, ne na usporenim i "nagripanim" podlogama diljem svijeta.

Jedina iznimka od ovog pravila jest - Jo Wilfried Tsonga! Njegov tenis, kada ima dobar dan (a takvih je većina), nerješiva je enigma i za najbolje defenzivce na svijetu. Nije li, uostalom, prošle godine u polufinalu Australije baš taj kongoanski Francuz iz turnira izbacio Nadala?

Kad smo već kod Rafe... uvriježeno je mišljenje kako apsolutni napadači njemu najmanje odgovaraju, što djelomično jest istina. Uostalom, i sam Federer uvijek se drži jednog jedinog principa za pobjedu protiv svoje najveće crne mačke: maksimalne agresivnosti!
No, da bi takav pristup davao plodove, omjer winnera i neprisiljenih pogrešaka mora biti na iznimno visokoj razini. Koliko tenisača je u stanju tako dobro gađati udarcima s osnovne linije uz upotrebu pune snage? ATP ljestvica najbolje svjedoči o tome...

Robin Soderling, Benjamin Becker, Evgenij Koroljev... Dečki na tragu gorenavedenih također su u karijerama obećavali mnogo... i čine to već nekoliko uzastopnih godina, ali nikako da naprave onaj presudan iskorak prema naprijed. Zašto? Soderling obično ima razdoblje od mjesec-dva u kojem gazi sve pred sobom, ali onda njegov tenis naglo zastane. Počne gubiti od svakojakih tenisača i imena, a razlog smo već objasnili...

Takvim je igračima dovoljan i mali pad forme za velike pomake u krivuljama uspjeha. Njihov je izbor potpuni rizik, mač sa dvije oštrice koji uglavnom siječe s onim pogrešnom.

No, mnogo zanimljivija sorta tenisača od opisane jest mješavina napadača i poludefenzivaca koji znaju zadržati lopticu u igri, a prilikom izmjene imaju još barem jedno rješenje kojim su u stanju doći do boda. Toj klasi specifični su neki od najjačih udarača koje je tenis vidio posljednjih dvadesetak godina, ali snaga nije njihova jedina opcija.

Od njih ističemo Fernanda Verdasca i imenjaka mu iz Čilea - Gonzaleza. Gonzin forhend godinama je bio najpoznatiji na svijetu, naravno - zbog svoje snage. Dan danas popularni Fena u stanju je servisom i forhendom pobijediti gotovo svakoga, ali posljednjih godina unaprijedio je i bekend, a po poen svojim najjačim oružjem neće ići pod svaku cijenu.
Od kraja prošle sezone vrlo je aktualan i Verdasco, momak koji trenutno posjeduje najubojitiji forhend na svijetu. Kada ga dobro služi, a tome je tako već tri mjeseca, malo je dovoljno dobrih obrana sposobnih neutralizirati moć, dubinu i preciznost koja dolazi s njegove 'prednje strane'. Najbolji primjer je Murrayev poraz od Fernanda u četvrtfinalu Australije...

U ovu kategoriju još svakako treba svrstati i Juan Martina Del Potra, Sama Querreya, a u posljednje vrijeme i Gaela Monfilsa, strašnog defenzivna koji je nedavno mnogo uparijedio i napadačku komponentu forhenda. Toliko je tom udarcu dao snage da se za vrijeme Acapulca (zemljanog turnira!) o njemu napisalo nekoliko desetaka vrlo nadahnutih kartica teksta...

No, potonji tenisači ipak znatno odskaču od misalo vodilje naše priče. I to samo iz jednog razloga: jer za vrijeme susreta poznaju jedno rješenje previše za dolazak do poena. Njihova budućnost svjetlija od, primjerice, Gabashvilijeve ili Gulbisove, Letonca koji nikako da konačno do kraja bljesne (sada vam je jasno i zašto)... Iako će gledatelje impresionirati s manjom snagom nego, primjerice, Dima Tursunov, činit će to vremenski dulje. I u pogledu pojedinog susreta, kao i u kontekstu karijere.

Jer, samo rijetki poput Joa mogu većinu onoga što zamisle pretvarati u stvarnost svih 300 dana u teniskoj godini. Svi bi htjeli biti kao on, ali nekad je mnogo bolje jednostavno - odrasti...