Davis Cup, to je... Prazna crta, tri točkice, unesite vaš stih! Možda bi to ovoga tjedna trebalo prepustiti Albertu Costi, izborniku Španjolaca koji je s Juan Carlosom 'Komarcem' Ferrerom 2000. pokrenuo dotad ne odveć teniski moćnu zemlju i transformirao je u velesilu, najdominantniju naciju 21. stoljeća!

Možda bismo mikrofon trebali prepustiti Česima, Navratilu i njegovoj gotovo umjetničkoj fudbalerki, Štepaneku u formi života, sposobnosti da igra 'i 10 sati ako treba' ili tisućama Čeha koji će preplaviti i Palau Sant Jordi...

Što god izabrali u praskozorje stotinu-i-nekog finala, teško je pogriješiti. Odlučili smo se za sljedeće...

Sjećate li se 2008. godine i finala u Mar de Plati? Argentina je trebala biti zicer jer Španjolcima na dvoransko gostovanje nije doputovao Nadal, ozlijeđeni Nadal. Predaja? Dotad zapostavljani Verdasco dobio je svojih pet minuta i pretvorio ih u 365 dana!
Veliki favoriti Argentinci gubili su nakon dva dana jer je ljevoruka kombinacija Lopez/Verdasco u četiri šokirala Callerija i Nalbandiana koji nije više mogao u nedjelju. Upao je Acasuso i pružio Verdascu jedan od najvećih ego tripova u povijesti tenisa...

Ostalo znate! Mjesec i pol dana kasnije, Fernandove su ruke bile u plamenu. Australija se znojila od vrućine Verdascova tenisa, a samo je nevjerojatni Rafa uspio zaustaviti čovjeka sa samopouzdanjem veličine Mount Kosciuszka. Pričao je tada Nando o Mar del Plati i vikendu koji mu je izmijenio život. Bili skloni tom objašnjenju ili ne, morali smo ga prihvatiti, jer mjeseci koji su slijedili donijeli su Madriđaninu najbolju sezonu u karijeri i prvi - masters!

Sa refleksijom na 2008., Argentinu i Verdasca koji je samog sebe tada uvjeravao kako ne postoji čovjek na svijetu koji ga može zaustaviti u nakani, ako je ona dovoljno snažna, gledamo prema još jednom pokušaju Španjolske da uzme Salataru. Točnije, da je obrani. Ovoga puta, domaćini su u Barceloni zicer, jer kako to ne bi bili kada igraju na zemljanoj podlozi?

Važnija reperkusija od možebitnog četvrtog ultimativnog slavlja za 'furiju' u zadnjih deset Svjetskih skupina krije se u onome što bi ona mogla učiniti dečkima koji je izbore.
Naravno, Rafi Nadalu prije svega.

Ne tako davno, još prošloga tjedna, kada je Nadala iz Londona već u skupini ispratio premoreni Đoko ne dozvolivši mu čak ni oproštajni set, netko je pokrenuo raspravu o tome kako vratiti Rafu u prijašnji mod. Što učiniti. Ideja je bila gotovo prostačka: Nadalu pod hitno treba meč sa Federerom!

Ne, ne treba mu. Ono što ponajvećoj ikoni modernog tenisa zaista treba jest ovaj Davis Cup, fešta pred 16 tisuća (dobro, četrnaest) njegovih Katalonaca, spoznaja da je učinio 'nešto važno za svoju zemlju, svoje prijatelje'.

Ovo natjecanje, uz sve priložene epitete sa gornje prazne crte, znalo je izokretati čitave tijekove teniskih karijera, a Verdascova priča najsvježiji je primjer.
Sljedeća tri dana, stoga ćemo biti veliki navijači Španjolske. Nemamo ništa protiv Radek i pobočnika mu Tome, dapače, ali neka nam oproste kada ustvrdimo da našem sportu ipak više treba pravi Rafa.
Nadal kakav je bio nekad, odvažan, napadački, prepun samopouzdanja.
Nadal kakvog se rijetki više sjećaju, Nadal s ovog video isječka: