Posljednjih tjedana aktualan je Christophe Rochus. Do sredine prošle sezone taj je tridesetogodišnjak bio jedan od onih čije ste ime s oduševljenjem dočekali u dnevnoj kladioničarskoj ponudi. Kontra njega su se trpali milijuni, a bookmakeri su se uskoro morali povući u defenzivu, onemogućivši oklade na pobjedu s hendikepom u mečevima gdje je igrao stariji od poznate belgijske braće.
Čujte, vrijeme uzima svoje, a bolovi u raznim dijelovima tijela prije ili kasnije naplate godine iscrpljujućih treninga kakve samo vrhunski sportaši poznaju...

A onda je ponovo oživio. Od sredine 2008. uglavnom se isticao na zemljaškim challengerima, a u novoj sezoni podsjetio je zašto je nekad bio i među četrdeset na svijetu! Prvo je iznenadio Mardyja Fisha, a prije dva dana ponizio i drugog Amerikanca, mladog, nadobudnog razbijača Querreya.

- Njegove skraćene lopte prelazile su granicu pristojnosti - žalio se nakon uvjerljivog poraza Sam Q., kako mu tepaju Ameri, očekujući od njegove karijere velike stvari.

Bezobrazni Christophe
Da, Christophe je bio iznimno bezobrazan! Usudio se teniskom meču pristupiti izvan ustaljenog obrasca "'ko nabije - taj dobije". Poput Fabricea Santoroa, Stefana Koubeka, Radeka Stepaneka, Rainera Schuettlera i još ponekog igrača iz stare garde, put do boda tražio je kroz više dimenzija teniske igre.

Zapravo, shvaćamo mladog gospodina Querreya. U domovini mu glavu pune mesijanskim pozivom kojeg mora ispuniti u svjetskom tenisu, no on nikako da se probije u top 30. Iako je već nekoliko puta skidao igrače iz vrha. I onda dođe nekakav "Ročuz" i napenali ga bezobraznom igrom prilagođenom njegovim najvećim nedostacima!?...

Što mislite, koji je razlog zbog kojeg se navedeni, i još neki, tridesetgodišnjaci kojima je vrijeme odavno trebalo isteći, tako dobro snalaze u društvu desetak godina mlađih talenata koji poznaju samo jedan put do pobjede?

Promislite malo, jer to čine i oni. Razmišljaju za vrijeme igre. Zbog toga ćete od Fabricea - koji je ipak izvan ove konkurencije, njegovoj čaroliji nitko nije dorastao - ili Radeka, ovih dana i Christophea, vidjeti udarce za koje do tog trenutka niste ni znali da mogu biti izvedeni u igri o kojoj ste vjerovali da znate sve.

Još jedan loš dan
Naime, površina prosječnog teniskog terena iznosi 195 četvornih metara. Današnji igrači do pobjede žele uglavnom koristeći tek trećinu tog broja, onaj dio oko osnovne linije. Srce nas boli iz dana u dan gledajući kako igrači sjajno pripremljen poen - u kojem su protivnika stjerali tri metra iza osnovne, a lopticu za touche dobili dva metra od mreže - opetovano pokušavaju završiti na jedan te isti način. Silovanjem, udaranjem, gađanjem winnera po dužini terena!

Vic u igri definitivno je prestao biti moderan... ili možda ipak nije?! Na turnirima gdje gledatelji zbija razumiju tenis kao igru, najveći pljesak pokupit će nekonvencionalni bekend volej pokušaj na osnovnu liniju Radeka Stepaneka ili Santoroov crosscourt forhend slice koji će protivničko polje prepoloviti na dva zasebna dijela. Po dužini!
Ili bezobrazni Rochusov dropshot protiv igrača kojemu kretanje i nije najjače oružje, kao i svakom dvometrašu...

Ne znamo točno kada je tenis prestao biti igra maštovitih kreativaca, ali da je tomu tako, najbolje svjedoče poluveterani koji svoje igračko proljeće doživljavaju u trenucima kada bi trebali nabildanim mladcima skupljati gemove. Pobjeđuju na pamet i kreaciju, ostavljajući devetnaesto- i dvadesetogodišnjake u čudu nakon još jednog neočekivanog poraza. Uostalom, znate li što je rekao Querrey nakon potopa protiv Christophea?

- Ma, bio je to tek vrlo loš dan!

Da, mladiću, jako, jako loš dan. Pet puta ste izgubili početni udarac, možete li se sjetiti kada vam se to posljednji put dogodilo?
U tome je problem, dečko će izgubiti, a neće razumijeti zašto se to dogodilo. I već sutra, naletit će na nekog Koubeka i ponovo ostati u čudu...