U redu, nije uzeo turnir iz Masters serije od 2007., nije osvojio uopće ništa ove sezone... igrao tek jedno finale... Sve bismo to zaboravili i pronašli opravdanje u sve jačoj konkurenciji koja ga okružuje, da nismo bili osuđeni gledati jednu od najgorih izvedbi s ove razine tenisa.

Kasnije je priznao ono što smo i sami vidjeli, vjetar mu je stvarao probleme u postavljanju na lopticu, u procjenama kada je udariti i kako. Sunce, vjetar... Sve mu je smetalo, ali protivnik mu je igrao u identičnim uvjetima.
Problem je, sada je potpuno jasno, duboko pustio korijenje...

Federerove neprisiljene pogreške više nisu zanemarive, tenisači koji su u stanju dovoljno dugo držati ga u izmjeni uzimaju mu mjeru u serijama. Murray četiri puta zaredom, Nadal šest. Da, vjetar je puhao, ali to nije nikakav izgovor. Jer, Đoković se prilagodio, a on nije. Zašto? Zato što nije htio!

Roger je u najtežim trenucima karijere postao tvrdoglav kao mazga. Osim toga, postao je nepodnošljivo čangrizav. Svi mu smetaju i to se ne libi izraziti javno, zato je Đoković i bio prilično sarkastičan na novinskoj konferenciji.

- Gledajte, ako bilo koga natjerate na mukotrpan rad za svaki poen, normalno da će mnogo griješiti. Posebno ako nije na najvišoj razini.

Shvatili smo poruku, ali ona je tek djelomično točna. Jer, ono što smo vidjeli jučer uopće nije normalno. I ne samo za Fedexove standarde. Bio je to loš tenis, užasan. A zašto?

Zato što se ranjeni šampion odbio prilagoditi novim uvjetima. Dapače, vrlo vjerojatno još nije ni prihvatio činjenicu da je nakon gotovo pet godina sišao s prijestolja. Velika je to promjena, kao kad ostanete bez obožavane djevojke.
Smjena teniskih vladara prošla je bez velike pompe, jer Švicarac nije htio raditi dramu.
"Nisam više prvi, pa što. Bit ću..."

Ali, polako je počeo shvaćati da neće biti baš tako lagano. Najvećim dijelom zbog svog pristupa. Roger Federer ne želi prihvatiti da više ne radi najbolje stvari na terenu te da se pojavio klinac koji igra inteligentniji tenis i od njega, čovjeka sa sto i jednim rješenjem.

Neprisiljene pogreške nisu toliki problem, pa čak i kada ih ima dvostruko više (47-22) od broja winnera. Ono što nas zabrinjava jest Rogerov pristup, ili bolje reći - njegov nedostatak. Koliko je već bez trenera? Neki stručnjaci čak tvrde da je to zato što smatra da nema dovoljno dobrog čovjeka za njegove visoke kriterije! Cahill mu je bio po mjeri, ali nije bio spreman na putovanja...

Je li jednog od najskromnijih prvaka u povijesti počeo nagrizati zub taštine? Ali one njene lošije verzije: povrijeđene taštine. Roger kakav se pojavio na novinskoj konferenciji poslije poraza od Đokovića nije Roger kakvog smo znali u vremenima dok je gospodario bijelim sportom. Osoran je, bahat i sve mu smeta. Pitanja, vjetar, sunce, protivnici...

Počeo je gubiti i živce, sinoć je razbio reket prvi put nakon 2005. godine, kad je to učinio u meču protiv Nadala. Također u Miamiju!
Razbio ga je tolikom žestinom da je od pogleda na ostatke glave Wilsonovog najpoznatijeg sportskog rekvizita gledateljima skakala kosa na glavi. Čak su i zviždali, valjda jer i sami nisu vjerovali što se dogodilo...

Tko je taj čovjek? Više ga ne poznajemo, iz duboko skrivenog podruma ličnosti ponovo izlazi mračno čudovište iz juniorskih dana i vremena kada je u Wimbledonu ispadao od tinejdžera Ančića. Iz vremena kad nije mogao kontrolirati ćud, svoju vrlo problematičnu ćud...

Pretjerivanje? Promislite ponovo. Roger Federer aristokratski uporno odbija se prilagoditi protivnicima koji do detalja poznaju sve njegove mane. I taktički i igrački. A jučer se odskoku loptice kretanjama tijela počeo prilagođavati tek u trećem setu, kada je već zaostajao za izgubljeni servis.
Tada je prvi put u meču djelovao kao čovjek kojemu je stalo do pobjede, kao sportaš koji je shvatio da više nije najbolji. I da će za povratak na vrh morati mnogo raditi, ali prije svega - promijeniti stav.
Osorni stav bez legitimiteta...