Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, ali nikada ne objasne što točno pod time misle. Što to, zapravo, znači? No, koga briga dok se floskula u praksi pokazuje opravdanom. U tenisu, recimo, baš lijepo dolazi do izražaja. Mardy Fish podivljao je otkad ga prati ona krasotica, za Roddicka vele da ga je promijenio Stefanki, a zaboravljaju nedavno vjenčanje, Federerova renesansa započela je nakon medenog mjeseca, istina, otkazanog radi poraza od Wawrinke u Monte Carlu...

...a Haas isijava samouvjerenost Boba Sappa otkako mu u boksu sjedi Sara Foster, američka glumica koju Tommy obožava pokazivati! Pa evo, vidite je i vi koji još niste...

Neka veza sigurno postoji, ali nećemo preći posljednju granicu degutantnost s nagađanjem. Mašti na volju. Uostalom, razlog zbog kojeg su u četvrtfinalu bila čak šestorica iz ove starije generacije možda se ne krije samo u spavaćoj sobi.

Federer je bio najviše oduševljen, takvim se barem predstavio novinarima. Sretan što mora igrati protiv Haasa, a ne Đokovića.

- To je moja generacija!

A Tommy mu je i više, prijatelj. U posljednje vrijeme mnogo su trenirali i družili, zajedno ručali i pričali o stvari o kojima se već priča na ručkovima. Vjerujte, to nisu varijacije dijagonalnog servisa i vrste slicea. Iako bi Roger i njegov sljedeći izazivač o tome imali pričati satima.

Kaže Fed da mu je drago vidjeti Haasa, a mi baš nekako i ne vjerujemo. Nema šanse za ponavljanje već tristo puta prožvakane priče o Roland Garrosu, break lopti i inside-out forhendu koji je promijenio tijek teniske povijesti.

Ono što je interesantno, a nije rečeno jest sjećanje iz prve ruke:

- To je prošlost. Bilo - prošlo! Uostalom, s obzirom da smo prijatelji i znam koliko mu je značio Roland Garros, mogu reći da sam sretan što je zabio taj forhend.

E, sada je stvarno previše. Sretan, kaže, Tommy je sretan što je tada izgubio. Valjda je zato prije dva dana, nakon prašenja Andrejevljeva tura, pomopozno najavio:

- Naživcirat ću Federera!

Kao da već nije dovoljno...

Ali, takva je ta generacija. Ima nešto u ovogodišnjem Wimbledonu, nešto posebno. Šestorica od osmorice ne pripadaju novom valu, mladom, udaračkom, jednodimenzionalnom naletu. Svaki je izgadio svoj stil i čuvao ga poput oku u glavi, znak raspoznavanja, autorski uradak. I bio spreman na prilagodbu.

Haas, recimo. Prvih nekoliko dana usta su uglavnom blebetala o najsporijoj travi ikada, odurnom trendu i upropaštavanju bijelog sporta kao intelektualnoga. A onda je zasjalo sunce i pržilo bez kapi kiše do ovoga ponedjeljka. Spustila se na desetak minuta, samo kako bi i ekipa iz All England Cluba mogla pokazati svoj novi auto. Pardon, krov. I opet netragom nestala, prepustivši suncu da diktira uvjete...

Odjednom se priča zaokrenula, a tekstovi s početka turnira postali smiješnima. Trava se, kako je rekao Murray, počela ponašati - brzo! Senzacija! Stara generacija odmah je to okrenula u svoju korist. Haas je iz naftalna izvukao voleje, Hewitt prve servise i bekend paralele, a Ferrero kombinaciju defenzive i napada. U Wimblyu se opet igrao servis-volej, a Karlović je sa 160 aseva otišao kući sredinom drugog tjedna...

Old school, škola u kojoj se učilo igrati glavom. I jednoručnim bekendom. Dvojica endemskih primjeraka sada će se sastati možda i posljednji put ovako daleko u drugom tjednu. Haas prvi put u Wimbledonu...

Federeru je drago što je Tommy opet tu, a ovome što je posljednji put - izgubio. I to je dio stare škole, gospodstvo prije svega. Roger to, ipak, nije zaboravio, kao ni podatak da je u Parizu ovisio o jednom jedinom udarcu. Sada nema namjeru ponoviti istu pogrešku:

- Krenut ću najbolje što mogu odmah od početka!

Haas će ponovo biti zadovoljan ako izgubi. Kako da ne, zato mu je prekjučer - još vruće glave - i obećao još malo nerviranja. A nama uživancije, prave travnate vimbledonske old-school uživancije...